Gučetić, Nikola Vitov

ilustracija
GUČETIĆ, Nikola Vitov, O ustroju država u Aristotelovu duhu sa suvremenim primjerima, Venecija, 1591.

Gučetić, Nikola Vitov, dubrovački plemić, filozof, političar i polihistor (Dubrovnik, 1549Dubrovnik, 24. I. 1610). Školovao se u Dubrovniku, ali je bio u živoj prepisci s mnogim tal. znanstvenicima i umjetnicima. Bio je član dviju akademija u Dubrovniku (Oziosi i Concordi) i dviju u Perugi (Occulti i Insensati). Godine 1589. ušao je u Vijeće umoljenih i prvi put postao dubrovačkim knezom, u doba dok su mu roditelji još bili živi, što je bilo presedan. Do kraja života bio je još šest puta biran za kneza i obavljao je niz drugih javnih dužnosti. Umro je na dužnosti jednoga od šestorice savjetnika za građanske sporove. Vrlo je plodan autor, a po širini i raznolikosti opusa te po učenosti osobit u našoj povijesti druge polovice XVI. stoljeća. Svoja je djela, u kojima se bavio najosjetljivijim filozofskim i teološkim problemima, objavljivao usred najoštrijih teoloških i političkih sporova; shvativši vrijednost njegovih djela, papa Klement VIII. podijelio mu je počasni doktorat iz filozofije i teologije.

Komentari Averroesovu djelu O supstanciji (bivstvu) svijeta (De substantia orbis) izašli su 1580. u jednoj knjizi u Mlecima zajedno sa spisima Moguće pitanje o besmrtnosti razuma, protiv Aleksandra Afrodizijskoga (Quaestio de immortalitate intellectus possibilis, contra Alexandrum Aphrodisaeum) i Tumačenje uz postavke o uzrocima (Commentarius in propositiones de causis). U spomenutim spisima Gučetić razmatra temeljne probleme filozofije, kozmologije i prve filozofije te iznosi vlastito tumačenje problema odnosa materije i čina, mogućnosti i zbiljnosti, priklanjajući se renesansnom averoizmu i zastupajući tezu o nematerijalnosti i vječnosti duše kao nepropadljive supstancije. U razmatranju odnosa duše i uma, odnosno duše i tijela, Gučetić slijedi temeljne postavke padovanskih averoista. Poznat je i po pokušaju samostalnoga rješavanja pitanjâ racionalne i eksperimentalne psihologije, gdje raspravlja o tijeku nastanka predodžbi i mislî te o čovjekovu razumskom djelovanju i spoznavanju uopće, u čemu se približio novovjekovnomu empirizmu. I druga dva platonička dijaloga, oni o ljubavi i ljepoti, pod utjecajem A. Nifa: Dijalog o ljubavi (Dialogo d’amor) i Dijalog o ljepoti (Dialogo della bellezza) tiskana su u jednoj knjizi 1581. u Mlecima. U tim se spisima u razgovoru Gučetićeve žene Mare i prijateljice joj Cvijete Zuzorić iznosi neoplatonički nauk o lijepome prožet idejom kršćanskog misticizma, odnosno težnjom za poredbom dvaju velikih filozofskih sustava, Platonova i Aristotelova. Neoplatonička teorija o emanaciji, koju u bitnome preuzima i Gučetić, postaje u tim spisima načelo univerzuma kojim se u Jednome pomiruje mnoštvo razina bitka i sjedinjenjem s inteligibilnom idejom postižu se najviše dobro i sreća, što je već sadržano u platoničkome pojmu kalokagatije. Klasična određenja ljepote i ljubavi pomiruju se napokon s kršćanskim idealom vjerskog i ćudorednoga savršenstva. Gučetićeva Rasprava o Aristotelovoj meteorologici (Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele) tiskana je u dva izdanja (1584. i 1585). Razgovore o pokori povodom sedam pokorničkih psalama Davidovih (Discorsi della Penitenza sopra i sette Salmi Penitentiali di David) posvetio je papi Sikstu V. i tiskao 1589. Iste je godine, pod znatnim utjecajem Albertija i Pandolfija, objavio Upravljanje obitelji (Governo della famiglia), pedagoško-ekonomski spis o odgoju i obiteljskom gospodarstvu. Gučetić drži da je obitelj temelj društva i bitna pretpostavka za ostvarenje humanoga društva i etički, politički, tjelesno i intelektualno zdrave osobe; značenje humanističkog odgoja u osposobljavanju za upravljanje obitelji i državom, uloga zakonodavstva, zakonâ i gospodarstva, imaju pritom istaknuto mjesto.

Opsežno dijaloško djelo, tiskano 1591. u Mlecima, O ustroju država u Aristotelovu duhu sa suvremenim primjerima (Dello stato delle republiche secondo la mente di Aristotele con esempi moderni), prvo je naše sustavno djelo o političkoj filozofiji i pitanjima države. U njemu Gučetić pokušava utemeljiti nauk o državi koji se obogaćuje povijesnim pregledom oblikâ i sadržaja državnih zajednica te nastoji formulirati načela i temelje ostvarenja najboljega društvenog poretka, i to na temelju analitički i metodološki zaokružene studije tradicionalnih političkih nauka o državi i socijalno-gospodarskih teorija. Tradicionalne političke nauke od antike do svojega doba Gučetić prikazuje polazeći od iskustava Dubrovačke Republike, imajući u vidu potrebu usklađivanja individualnih i općih interesa te slijedeći ideal sretnoga čovjeka koji živi u skladu s vrlinom, pri čemu smatra da se zakoni ne donose kao nužnost i prisila, već kao izraz i temelj ljudske slobode i sveopće jednakosti. Gučetićev sustavno-objektivni pristup povijesnim političkim zajednicama polazi od toga da je u temelju tih zajednica čovjekovo ćudoredno djelovanje u skladu s najvišim dobrom i znanjem o tom dobru kao mjerilu mudra i razborita upravljanja i prosvjećivanja ljudi. Na temelju takva shvaćanja, pored različitih oblika državnog poretka, analizira društvene odnose, organizaciju uprave, vrline vladarâ, državni integritet, financije i društvena dobra. Zbog obilja originalnih postavki to se Gučetićevo djelo smatra ne samo jednim od prvih radova na polju državnoupravne i političke znanosti već i vrlo vrijednim zbog njegova uvida u strukturu gospodarskoga života. Analize bogatstva i razmjene ekvivalentnih količina rada, protivljenje luksuznoj potrošnji i naglašavanje ekonomske snage kao temelja društvene moći uvrštavaju ga u red istaknutih ekonomista njegova doba. No unatoč vrlo dubokim i točnim zapažanjima, Gučetićeva promišljanja o ekonomiji ipak ne prate ondašnji merkantilistički sustav, pa se izvode više iz Aristotelova nauka i srednjovjekovnoga tomizma nego iz ekonomske analize gospodarskog i trgovačkog stanja njegova doba. Gučetić ističe potrebu i značenje vladavine naroda kao vladavine slobode, potrebu odgoja i izobrazbe svih ljudi, navodeći mišljenja J. Bodina, T. Morusa i nekih domaćih pisaca (B. Kotruljević i M. Monaldi).

U svojim djelima Gučetić se bavio nizom drugih tema: govorništvom, teorijom pjesništva i pravom; polemizirao je s protestantskim teolozima, a njegova svjedočanstva o konkretnoj glazbenoj praksi u Dubrovniku sredinom XVI. stoljeća (npr. osobno sudjelovanje u glazbenim brojevima u izvedbama djela M. Držića), jedina su takve vrste u hrvatskoj renesansnoj literaturi. U cjelini gledano, Gučetić se u svojim spisima pokazuje ne samo kao baštinik najboljih pitagorejskih, platoničkih, aristotelovskih i stoičkih ideja već jednako tako i kao izraziti predstavnik i suoblikovatelj renesansne misli, u čijem se djelu prepleću najraznovrsnije filozofske, kulturne, teološke i političke teme.

Citiranje:
Gučetić, Nikola Vitov. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 6. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23667>.