Habermas [ha:'bəɹma:s], Jürgen, njemački filozof i sociolog (Düsseldorf, 18. VI. 1929). Studirao filozofiju, povijest, psihologiju, njemačku književnost i ekonomiju. Sveučilišni profesor u Frankfurtu na Majni (1964–71. i od 1983) i ravnatelj instituta »Max Planck« za istraživanje životnih uvjeta znanstveno-tehničkoga svijeta (1971–81). Pripada tzv. frankfurtskomu krugu filozofa, odnosno »kritičkoj teoriji društva« (Th. W. Adorno, M. Horkheimer). Zauzimajući se za čovjekovo oslobođenje od prirodnih i društvenih stega, Habermas na temelju analitičkih socijalnih znanosti nastoji stvoriti normativnu podlogu do sada nerazjašnjenih društvenih procesa. Za Habermasa ne postoji nikakva »objektivna« spoznaja, nego je svako teorijsko i praktično zahvaćanje zbilje motivirano i uvjetovano samom tom zbiljom i kretanjima u društvu. U svojoj »teoriji komunikativnoga djelovanja« razvija tzv. univerzalnu pragmatiku, koja smatra da tražene normativne osnove društvenih procesa leže u jeziku, budući da se u jeziku stječu zahtjevi za poštivanjem istine, razumljivosti, točnosti i istinoljubivosti, dakle ljudska umnost i razboritost u cjelini. Sporazumijevanje i konkretno ljudsko djelovanje moraju biti u temelju moralnih normi zato što upravo one proistječu iz interesa socijalne skupine ili društva jednako kao i iz trenutačnih povijesnih, gospodarskih i političkih prilika. »Istina« tako ne postoji »po sebi«, kao ono što je objektivno bezuvjetno, nego se stvara putem »konsenzusa« sudionika koji djeluju u određenoj socijalnoj skupini. Glavna djela: Strukturna promjena javnosti (Strukturwandel der Öffentlichkeit, 1962), Prilog logici socijalnih znanosti (Zur Logik der Sozialwissenschaften, 1967), Tehnika i znanost kao ideologija (Technik und Wissenschaft als Ideologie, 1968), Spoznaja i interes (Erkenntnis und Interesse, 1968), Filozofsko-politički profili (Philosophisch-politische Profile, 1971), Teorija komunikativnog djelovanja (Theorie des kommunikativen Handelns, I–II, 1981), Filozofski diskurs moderne (Der philosophische Diskurs der Moderne, 1985), Postmetafizičko mišljenje (Nachmetaphysisches Denken, 1988), Prošlost kao budućnost (Vergangenheit als Zukunft, 1990), Fakticitet i važenje (Faktizität und Geltung, 1992), Budućnost ljudske prirode (Die Zukunf der menschlichen Natur, 2001) i dr.
