Helvećani (latinski Helvetii [helwe:'ti·i:]), pleme keltskoga (galskog) podrijetla. Tacit ih smješta između Hercinijske šume (danas Harz), Rajne i Majne, a Cezar navodi da obitavaju između gorja Jure na zapadu, rijeke Rhône i Ženevskoga jezera na jugu te Rajne na sjeveru i istoku (današnja zapadna Švicarska). Prema Cezaru, oni su među Keltima bili najhrabrije pleme; zajedno s Cimbrima provaljivali su u Italiju 107. i 102. pr. Kr. Pritisnuti od Germana, pokušali su 58. pr. Kr., po nagovoru svojega poglavara Orgetoriksa, prodrijeti u južnu Galiju, ali ih je Cezar potukao kraj Bibracte (blizu današnjeg Autuna) i prisilio da mu se podlože i vrate u staru postojbinu. Rimljani su u zemlji Helvećana (Helvetia) osnovali dvije kolonije: Noviodunum (Nyon) i Augusta Rauracorum (Augst kraj Basela). Helvećani su postali rimski saveznici (foederati) i dobili prilično široku autonomiju, uz obvezu da rimskoj vojsci daju odrede za pohode izvan zemlje. Veći su im gradovi bili Aventicum (danas Avenches), Vindonissa (danas selo Windisch), Aquae Helveticae (danas Baden) i Turicum (danas Zürich). Najveće blagostanje Helvećani su postigli za Vespazijana (69–79); s vremenom su se uglavnom romanizirali. Potkraj III. st. počele su u opustjelu Helveciju provale Alemana, koji su je oko 460. osvojili; helvetska su plemena bila potisnuta u planine.
