hjer (hêrъ), dvadeset i četvrto slovo glagoljične i staroćirilične azbuke, bez posebnoga leksičkoga značenja. Osim fonema /h/, u obje staroslavenske azbuke označava i broj 600. U ćirilicu je izravno preuzeto iz grčkoga khῖ (Χ, χ). U procjeni njegova podrijetla u glagoljici često se navodi endogeno tumačenje, kako je posrijedi namjerna pismovna sličnost koja odražava izgovornu bliskost s ostalim dvama velarima (k, g). U nekim spomenicima nalazi se i oblik 
, tzv. paukasto h: premalo je pokazatelja za tvrdnju da je ono obilježavalo kakvu izgovornu posebnost. Promjenom iz oble u uglatu (ustavnu) glagoljicu to slovo nije doživjelo velike promjene: usp. Kijevski listići: 
, Sinajski psaltir: 
; Vatikanski misal Illyrico 4: 
, Novakov misal: 
. Ni u kurzivnoj inačici oblik se nije bitno mijenjao: 
(Vinodolski zakonik), 
(Istarski razvod).