struka(e):
Horvat, Stanko
hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog
Rođen(a): Zagreb, 12. III. 1930.
Umr(la)o: Zagreb, 30. X. 2006.
ilustracija
HORVAT, Stanko

Horvat, Stanko, hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog (Zagreb, 12. III. 1930Zagreb, 30. X. 2006). Studij kompozicije završio je 1956. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Stjepan Šulek), a usavršavao se na Pariškome konzervatoriju (Tony Aubin) i privatno kod Renéa Leibowitza. Godine 1977. radio je u Elektroničkom studiju Tehničkoga sveučilišta u Berlinu. Od 1961. do umirovljenja (1999) predavao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Redoviti član HAZU postao je 1998. Godine 1972. Horvat se ogradio od avangarde zato što ona, po njegovim riječima, »osvaja novi teren, ali ga, zbog svog velikog nestrpljenja, ne istražuje«. On u svojim skladbama posreduje između svjetskih avangardnih težnji i vlastitog osjećaja glazbenosti pa tako stvara opuse izrazite individualnosti i hedonističke zvukovne prpošnosti, koji su po mnogo čemu jedinstveni u korpusu hrvatske glazbe nakon II. svjetskog rata. Okušao se u svim glazbenim vrstama, od skladbi za glasovir (npr. Ostinati, 1982; Manual, 1985; De diebus furoris, 1997), preko skladbi za komorne sastave (npr. Rondo za gudački kvartet, 1967; Jeu de cloches za marimbafon i gudački kvartet, 1994; Drammatico za kvartet saksofona i Malinconia za engleski rog i basovski klarinet, 1996; Frénésie za dva kontrabasa, 1997; Crne pjesme na stihove Dunje Robić, 1998), za velike sastave (Koncert za klavir i orkestar, 1967; Hymnus za orkestar, 1969; Jama, kantata na stihove I. G. Kovačića, 1971; Memorial za glasovir i orkestar, 1986; Šum krila, šum vode, kantata na stihove V. Parun, 1993; Zvuk i bijes za simfonijski orkestar, 1997) do glazbene scene (Preobražaj, opera prema noveli F. Kafke, 1995). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2001).

Citiranje:

Horvat, Stanko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/horvat-stanko>.