TRAŽI DALJE:
STRUKE:

I

ilustracija
I, razvoj slova: 1. egipatski hijeroglif, 2. rano feničko jod, 3. feničko jod, 4. klasična grčka jota, 5. rimska kapitala, 6. beneventana, 7. karolinška minuskula, 8. njemačka bastarda, 9. ustavna stara ćirilica, 10. obla glagoljica, 11. ustavna glagoljica

I. 1. Trinaesto slovo hrvatske abecede, a deveto latinske, za prednji samoglasnik /i/. Kao i svim slovima za samoglasnike, silabičko mu je ime istovjetno: i. U latinicu je izravno uvedeno iz grčkog pisma, prema slovu jota, za istu fonološku vrijednost. U ranom, arhajskom grčkom pismu linija nije bila ravna (ı), što je podsjećalo na staro semitsko podrijetlo – slovo jod, koje je označivalo suglasnik /j/. To leksičko ime upućuje dalje na egipatski ideogram – ruku. U latinskoj abecedi dugo je označivalo i glas j: u srednjovjekovnim pismima pojavljuje se J, grafički izvedeno iz I, no tek kao pozicijska inačica: na početku i na kraju riječi. Oblik ravne, okomite linije zadržat će se u latinici sve do danas, osobito u majuskulama, ali i u minuskulama. Isprva se minuskulno i razlikovalo samo kračinom i zaobljenošću linije pri završetcima, a točkica je izvedena, ali ne i odmah proširena, razmjerno kasno, pri kraju srednjeg vijeka, iz dijakritičkoga znaka koji je katkad u slovnom nizu zasićenom okomitim linijama drugih slova sugerirao da je upravo riječ o grafemu i: í.

U glagoljičkoj i staroćiriličnoj azbuci i je jedanaesto slovo, s leksičkim značenjem sastavnoga veznika. Sa slovom iže dijeli isti izgovor /i/, a međusobno ih razlikuje brojevna vrijednost. U glagoljici je brojevna vrijednost slova i 20 (odatle i naziv dvadesetično i, za razliku od desetičnoga iže), a u ćirilici 8. Ovisno o položaju u tekstu, ono se može čitati kao: /i/, /j/ ili kao /ji/. Ćirilično se i razvilo iz grč. ete, s time da se od poč. XIII. st. lijevi kraj poprečne linije počeo spuštati nadolje (he5_0041a.jpg : he5_0041b.jpg ). U ustavnoj glagoljici pretpostavljena izvorna simbolika združenih kršćanskih simbola kruga i trokuta neće više vrijediti (Kijevski listići: he5_0041c.jpg, Sinajski psaltir: he5_0041d.jpg; Vatikanski misal Illyr. 4: he5_0041e.jpg, Novakov misal: he5_0041f.jpg). U kurzivnoj glagoljici slovo se znatno promijenilo i pružilo po horizontali, Vinodolski zakonik: he5_0041g.jpg, Istarski razvod: he5_0041h.jpg.

Kroz povijest hrvatskog pravopisanja uočavamo da se glas i pisao kao i danas, ali ima i nekih drugih primjera: ij (Zoranić 1569., Pergošić 1574), j (P. Zrinski 1560., D. Ranjina 1563., I. Đorđić 1728), ji (A. Marković 1826), y (P. Zoranić 1569., I. Pergošić 1574., J. Vračan 1823). Slovo i također je sudjelovalo i za pisanje drugih glasova – glasa j, ugl. samostalno (Marulić 1521., F. Glavinić 1628., E. Pavić 1762), ili – znatno rjeđe – digrafom ij (P. Zoranić 1569., A. J. Knezović 1759). Slovo i obilno sudjeluje i u digrafima i trigrafima za druge glasove: chi, ci, cfi (za /č/), dgi, di (za /đ/) itd.

Hrvatski glas i nastaje od praslav. *i (koji potječe od starijega : živ < *živ < *gīvu, od diftonga *ei: zima < *zima < *źeimā, od diftonga *oi u nastavcima: mn. vuci < *vьlсi < *vilkoi, od dočetnoga u dvjema riječima: mati, kći < *mati, *dъt´i < *mātē, *duktē, od *jū: šiti < *šiti < *sjūtei), od praslav. *y (koji potječe prvenstveno od *ū: sin < *synъ < *sūnu), od praslav. i u susjedstvu j (ime < *jьmę, pije < *pьjetь, mije < *mъjetь, dobri < *dobrъjь, i sl.) i od romanskih ō i ū (Rim < Rōma, loćika < *lactūca). U hrvatskom standardnom jeziku i zamjenjuje jekavski refleks jata ispred j i o < l: sijati < sjejati, živio < živjeo. Glas i pojavljuje se i u onomatopejama (fijuk), a dolazi i u pozajmljenicama iz različitih jezika: nimfa (< grč.), iluzija (< lat.), inkaso (< tal.), infant (< španj.), bista (< franc.), trik (< engl.), špinat (< njem.), iskon (< rus.), bitanga (< madž.), inat (< tur.) itd.

2. U matematici, znak (i) za cijeli broj (latinski integrum); znak (i) za imaginarnu jedinicu (i =  −1 ); u vektorskoj analizi, znak (I) za jediničnu matricu i znak (i) za jedinični vektor.

3. U kemiji, simbol (I) za jod (lat. iodum).

4. U logici, oznaka (i) za partikularan afirmativan sud.

5. U fizici, znak (I) za istosmjernu električnu struju, impuls, jakost zračenja, jakost zvuka, moment inercije; znak (i) za izmjeničnu električnu struju.

6. U sustavu rimskih brojeva, znak (I) za broj 1.

Citiranje:
I. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26808>.