TRAŽI DALJE:
STRUKE:

ilirizam

ilirizam, hrvatski književni, kulturni i politički pokret (→ hrvatski narodni preporod) od početka 1830-ih do početka 1850-ih. Često se rabi i kao naziv za književno razdoblje od 1835. do uvođenja apsolutizma (1849), odn. kao oznaka za prvu fazu hrvatskog romantizma. Premda je ilirsko ime bilo zabranjeno početkom 1843., pojam ilirizma širi se i preko te vremenske granice jer se kulturni i književni program nije bitno mijenjao. Naziv je potekao od pogrješna shvaćanja da su južnoslavenski narodi potomci izumrlih Ilira, starosjedilaca na Balkanu. Glavni su ciljevi ilirskog pokreta bili uvođenje, na temelju poduzete reforme, zajedničkoga književnog jezika i pravopisa za sve južne Slavene (»Ilire«), jačanje međusobnih kulturnih veza i svijesti o zajedništvu i, osobito, stvaranje jedinstvene književnosti. Iako je ilirizam proizišao iz širih preporodnih gibanja, utemeljiteljem pokreta smatra se Lj. Gaj, koji je reformom pravopisa i uvođenjem štokavskog narječja kao jezičnoga standarda zacrtao smjernice razvoja nacionalne kulture. Najužemu krugu oko Gaja pripadali su D. Rakovac, V. Babukić, A. Mažuranić, P. Štoos, Lj. Vukotinović i J. Marić. Naknadno se pokretu priključio i Janko Drašković, autor glasovite brošure Disertatia (1832), prvoga političkog spisa napisana štokavskim narječjem. Već 1830. Gaj je objavio Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja, a potkraj 1832. podnio je molbu za izdavanje novina s književno-obrazovnim prilogom. Prvi broj Novina horvatskih izišao je u Zagrebu 6. I. 1835., a tjedni književni prilog Danica ilirska četiri dana poslije. Do zabrane ilirskog imena uređivali su ga A. Mažuranić, D. Rakovac, V. Babukić i B. Šulek. Časopis je isprva izlazio na kajkavskom narječju, a od 1836. postupno je prevladao štokavski izraz i Gajev reformirani pravopis. Danica je postala središnjim glasilom pokreta, okupila je velik broj suradnika i imala odsudan utjecaj ne samo na sjeverozapadu Hrvatske nego i u ostalim krajevima, a na njezinim su stranicama objavljeni mnogi značajni književni tekstovi ilirizma.

Književnost ilirizma isprva je bila isključivo u znaku domoljubne lirike u kojoj su prevladavale budnice i davorije (ratničke pjesme) kao najpogodnije i najizravnije sredstvo oživljavanja nacionalne svijesti. Velik uspjeh postigao je Gaj svojom budnicom Horvatov sloga i zjedinenje, poznatijom po prvome stihu »Još Horvatska ni propala«, koju je 1835. zajedno s davorijom Nek se hrusti šaka mala Lj. Vukotinovića tiskao pod zajedničkim naslovom Glogovkinje u 10 000 primjeraka. U Danici je iste godine u novome jezičnom i pravopisnom izdanju objavljena i Horvatska domovina A. Mihanovića, potonja hrvatska himna. 1840-ih nastala je i vrlo popularna davorija D. Demetra Pjesma Hrvata (»Prosto zrakom ptica leti«) te budnica P. Preradovića Zora puca, bit će dana (1844), koja ujedno označava uzlet Zore dalmatinske, najznačajnijega preporodnog časopisa na hrvatskom jugu. U duhu najpoznatijih primjera budničarske lirike nastao je u razdoblju ilirizma velik broj pjesama koje jasnim i patetičnim izrazom, veličanjem prošlosti i ljepote domovine ili materinskoga jezika pozivaju na slogu i slave budući narodni preporod. Budnice i davorije bile su namijenjene javnom izvođenju, pa ih je priličan broj i uglazbljen, a njihova je popularnost trajala gotovo do kraja XIX. st., kada je A. Harambašić pravaškom retorikom oživio budničku tradiciju. Mnoge su budnice zaživjele kao narodne pjesme kojima je autor zaboravljen.

Najbolja lirska ostvarenja ilirizma pripadaju opusima S. Vraza i P. Preradovića. Nakon nesporazuma u matičnoj slovenskoj sredini, Vraz se priključio ilircima i objavio svoju najznačajniju zbirku Đulabije (1840), četverodijelni romantički kanconijer ispjevan poljskim krakovjacima (šesteračkim katrenima abcb), u kojem se početno prepletanje ljubavne i domovinske teme razvija prema idejama slavenske uzajamnosti i općeljudske emancipacije. Unatoč otporima u ilirskim književnim krugovima, uveo je u žanrovski sustav baladu i romancu, a njegove gazele ubrajaju se u vrhunce hrvatskog romantizma. Domoljubno i ljubavno pjesništvo Preradovićevih Prvenaca (1846) u duhu romantičarskoga idealizma autoru je brzo pribavilo istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti.

Prema romantičkomu modelu, u prvome redu pod Byronovim utjecajem, nastali su žanrovski hibridni epiliji Grobničko polje D. Demetra (1842), o legendarnoj borbi Hrvata i Tatara 1242., i Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića (1846), sa suvremenom temom o osveti Crnogoraca nad osmanskim velikašem, koja poprima univerzalne konotacije o borbi protiv nasilja i tiranije. Uz poticaje iz europske romantike u oba je djela prepoznatljiv i oslonac na usmeno narodno pjesništvo i stariju hrvatsku književnu tradiciju. Mažuranićevo je djelo odmah steklo klasični status, a Demeter je obavio i značajan posao oko utemeljenja hrvatskoga profesionalnoga kazališta. Njegova Teuta (1844; praizvedba u Zagrebu 1864), petočina povijesna tragedija o ilirskoj kraljici iz III. st., najambicioznija je drama ilirizma. Povijesno prvenstvo ipak pripada I. Kukuljeviću Sakcinskomu, koji je napisao Jurana i Sofiju, prvu izvornu hrvatsku dramu u tom razdoblju (1839).

Iako su hrvatski autori do Šenoe stih shvaćali kao povlašten medij književnog izraza, pa su promicali domaće metričke oblike (deseterac 4 + 6 i simetrični osmerac) kao zalog »ilirske« samosvojnosti, pojavio se i određen broj proznih djela koja su ušla u ilirski i romantički kanon. Osobito je bila plodna putopisna književnost, a u najbolja se djela ubrajaju Putositnice A. Nemčića (1845), Pogled u Bosnu M. Mažuranića (1842) i Vrazov Put u gornje strane (1844).

Kao književno razdoblje ilirizam se u stilskome pogledu pokazao vrlo eklektičnim; ilirska poetika nastojala je istodobno uspostaviti kontinuitet s hrvatskom umjetničkom književnošću renesanse i baroka kao i s folklornim južnoslavenskim pjesništvom ističući autohtonost i bogatu tradiciju domaće književnosti; uvođenjem modernih književnih vrsta i profesionalnih standarda preko svojih najistaknutijih predstavnika nastojala je jednako tako konkurirati stranoj, prije svih njemačkoj knjizi i tako pridobiti domaće čitateljstvo. Zato se kroz presjek ilirskoga književnog rada, često i unutar istoga opusa, mogu uočiti raznorodne silnice pripadne klasicizmu, prosvjetiteljstvu i romantizmu. Moguće je uočiti i različita svjetonazorska određenja, od hrvatske i jugoslavenske ideje, preko programa slavenske uzajamnosti do panslavizma pod ruskim vodstvom, što je i dovelo do razilaženja među članovima pokreta početkom 1840-ih. Pokret je, međutim, među ostalim južnoslavenskim narodima naišao na slab odjek. Unatoč zabrani imena i gašenju pokreta u nepovoljnim političkim okolnostima, kao i velikomu broju diletantskih tekstova, ilirizam je stvorio čvrste temelje na kojima će se graditi hrvatski jezik i književnost. Bez ilirskoga naziva slične će koncepcije slijediti hrvatski književnici poput M. Bogovića, L. Botića i P. A. Kazalija sve do 1860-ih, a u ponešto promijenjenoj koncepciji tragove ilirizma moguće je pratiti i dalje, budući da je konstituiranje nacije i borba za hrvatsko čitateljstvo trajala gotovo do kraja XIX. st.

Citiranje:
ilirizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27089>.