TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Inka

ilustracija
INKA, carstvo Inka
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14

Inka (kečuanski: gospodin, knez, kralj), južnoameričko indijansko pleme koje je u doba španjolskih osvajanja (prva četvrtina XVI. st.) vladalo carstvom koje se protezalo na prostoru današnjega Perua kao središta, Ekvadora, dijela Bolivije i sjevernog Čilea. Govornici jezika kečua, javili su se na području Anda u jugoistočnome Peruu u XII. st. Prema domorodačkome mitu, pleme Inka potječe od boga Sunca, koji je poslao svoje dvoje djece, imenom Manko Kapak i Mama Oklo, na Zemlju i oni su kao muž i žena osnovali dinastiju i državu Inka sa središtem u Cuscu. Vladavina Inka, kao potomaka boga Sunca, bila je teokratska: vladar (sapa inka ili inka) bio je politički i vjerski despot, kojemu su španjolski osvajači dali najvišu vladalačku titulu, emperador. Birao se u vladarskoj obitelji po načelu sposobnosti i potvrđivao vjerskim ritualom, ili ga je, poslije, kao nasljednika imenovao vladar, a obično je bio jedan od sinova glavne žene (koja je najčešće bila vladarova sestra). Pleme, odnosno dinastija Inka živjela je u kastnoj izolaciji prema ostalom pučanstvu inkanske države. Samo su Inke mogli obavljati svećeničke i državne službe. Država je bila podijeljena na 4 pokrajine (suju), pa se zemlja po toj diobi zvala »četverodijelno kraljevstvo« (Tavantinsuju). Te pokrajine dijelile su se na manje vamani, a ove na ajlu. Podanici su, radi pravilna oporezivanja (porez se skupljao u plodinama jer Inke nisu poznavali novac), bili podijeljeni u skupine od 10, 50, 100, 1000 i 10 000 ljudi, kojima je opet bio na čelu član vladajuće kaste. Vojska je bila dobro opremljena i čini se da je imala 200 000 vojnika. Razgranata prometna mreža (više od 30 000 km cesta) bila je dobro uređena i održavana, osobito cesta Cuzco–Quito. Zemlja je bila podijeljena u 3 kategorije: zemlja podijeljena glavama obitelji za vlastitu uporabu, i ta je bila neoporezovana; zemlja s koje je urod išao kasti Inka i zemlja s koje je urod išao svećenstvu. Posljednja dva tipa zemlje obrađivali su stanovnici odnosnoga područja, i to je bio porez (osim vojne službe i javnih radova). Poljodjelstvo je bilo dobro razvijeno (natapanje, uzgoj kultura na terasama), a isto tako i rudarstvo (zlato, srebro). Civilizacija Inka bila je visoka. U XV. st. nova je religija zamijenila stari kult prirodnih sila i mjesnih duhova; na vrhu panteona bio je bog tvorac i gospodar svemira, štovan u ljudskom liku i zvan Virakoča, a za njim su slijedila božanstva Sunce (Inti), Grom (Ilapa), Mjesec (Mama Kila), Majka Zemlja (Mama Pača ili Pačamama) i druga. U bogoslužju su poznavali životinjske a i ljudske žrtve. Mrtvace su mumificirali.

U likovnim umjetnostima bili su epigoni, izvorniji u proizvodima umjetničkog obrta, napose u obradbi bakra, bronce i plemenitih kovina, u tekstilnim izrađevinama i obojenoj keramici (posude u obliku ljudskih figura, životinja itd.), no najveće dokaze svojega stvaralačkoga genija dali su u graditeljstvu. Kuće su gradili od sušene opeke i kamena lomljenca, a monumentalne građevine, palače, hramove, utvrde – s karakterističnim trapezoidnim otvorima – od višekutnih kamenih blokova (mase i po nekoliko stotina tona) s fino brušenim površinama i preciznim sljubnicama. Gradovi Inka imaju simetričan tlocrt poput šahovske ploče, svaki je gradski blok opkoljen zidom i ima jedna gradska vrata. Dojmljivi ostatci graditeljstva Inka sačuvani su u Cuscu, Sacsayhuamánu i Machu Picchuu, a golemo mnoštvo umjetničkih predmeta o kojima govori pučka predaja (skriveno blago Inka) propalo je u doba španjolskih osvajanja.

Vladari Pačakuti Jupanki (španjolski Pachacuti Yupanqui; 1438–71) i Tupak Jupanki (Túpac Yupanqui; 1471–93) proširili su ratovima državu Inka i upravno je ustrojili. Za njihova nasljednika Huajne Kapaka (Huayna Cápac; 1493–1525) država Inka dosegnula je vrhunac moći. Nakon njegove smrti izbio je rat između njegovih sinova, polubraće Huaskara (Huáscar) i mlađega Atahualpe, guvernera u Quitu, u kojoj je (1532) pobijedio Atahualpa. Primamljen pričama o basnoslovnom zlatu Inka, španjolski konkistador Francisco Pizarro na prijevaru je zarobio Atahualpu potkraj 1532. i, unatoč golemoj otkupnini, sljedeće ga godine pogubio. Huaskarovi nasljednici Manko Kapak (Manco Cápac; 1533–45), utemeljitelj novoinkanske države, i Tupak Amaru (Túpac Amaru; 1545–72) održali su se u brdima dok ih Španjolci nisu uništili. Ostatci Inka opirali su se kolonijalistima (1737., 1742., 1750., 1780–83. – pod vodstvom Túpaca Amarua II. – i 1814) dok ih Španjolci nisu slomili.

Pismenost i usmena tradicija. Inke su imale uzlovno pismo quipu (hrvatski kipu). Sastojalo se od glavnog užeta na koje su privezivali drugu užad različite dužine i različitih boja, s uzlovima različita oblika, postavljenima na različite udaljenosti jedan od drugoga. Oblik, udaljenost i boja nosili su značenje, a pismo se rabilo uglavnom za administrativne svrhe i za državne dokumente. O usmenoj tradiciji Inka znade se najviše iz pučke popijevke, izrazito miješanoga (španjolsko-domorodačkoga) značaja, te iz prvih ljetopisa (»Peruanska kronika«, 1553., Pedra de Cieze de Leona) i iz djela Garcilasa de la Vege, zvanog Inka, »Kraljevski komentari« (1609). Ona se najčešće bavi temama stvaranja svijeta, po inkanskoj predaji, te slavljenjem božanstava i vladarskih loza koje su također polubožanske naravi.

Citiranje:
Inka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27466>.