struka(e):

iredenta (tal. irredento: neoslobođen, pod tuđom vlašću), talijanski politički pokret nastao u drugoj polovici XIX. st. radi sjedinjenja svih preostalih »neoslobođenih« krajeva s Italijom. Pokret je imao začetke u zahtjevima za sjedinjenje talijanskih zemalja s kraja XVIII. st. te u talijanskom preporodu (Risorgimento) u prvoj polovici XIX. st., a u punom je zamahu bio nakon austrijskog poraza kraj Sadove 1866. i sjedinjenja najvećeg dijela talijanskih zemalja 1870. Izričaj »neoslobođene zemlje« (terre irredente) prvi je 1877. upotrijebio M. R. Imbriani koji je, uz potporu G. Garibaldija i drugih istaknutih političara i intelektualaca, te godine osnovao Društvo za neoslobođenu Italiju (Associazione in pro dell’Italia irredenta), iz čijega naziva potječe i geslo pokreta: »Italia irredenta«. Iredentisti su držali da Južni Tirol, Gorica, Trst, Istra, Dalmacija, Nica, Korzika, Malta i Ticino moraju biti izuzeti od austrijske, francuske, britanske i švicarske vlasti te pripojeni Italiji. Primarni su ipak bili Južni Tirol te Trst, Rijeka i Istra. Zato je glavna zapreka ostvarenju talijanskih imperijalističkih i iredentističkih planova bila Austro-Ugarska te politička djelatnost Hrvata i Slovenaca. Talijani – prije svega talijansko građanstvo – koji su živjeli u tim područjima uključili su se u pokret koji je na istim idejama okupio više različitih udruga (npr. Circolo Garibaldi, Dante Alighieri, Pro Patria). Pristupanje Italije Trojnomu savezu 1882. negativno je utjecalo na iredentu, ali ona pred I. svjetski rat s porastom zanimanja za istočni Jadran iznova jača. Neutemeljene teritorijalne zahtjeve Italija je nastojala osigurati Londonskim ugovorom sa silama Antante (26. IV. 1915). Nakon I. svjetskog rata, ugovorima u St. Germainu (10. IX. 1919) i Rapallu (12. XI. 1920) Italija se proširila na Južni Tirol, Istru s Trstom i Goricom, Cres, Lošinj, Zadar s okolicom, Lastovo i Palagružu, a 1924. i na Rijeku. U fašističkoj Italiji razvila se jaka propaganda za pripajanjem cijele Dalmacije. Nakon napadaja na Jugoslaviju i zaključenja Rimskih ugovora s NDH (18. V. 1941) Italija je zaposjela veći dio istočne obale Jadrana i time ostvarila težnje iredente. Nakon II. svjetskog rata, Pariškim mirovnim ugovorom (10. II. 1947), Londonskim memorandumom (5. X. 1954) i Osimskim sporazumima (10. XI. 1975) Italija je zadržala samo Trst s okolicom, što je izazvalo nezadovoljstvo još uvijek aktivne iredente.

Citiranje:

iredenta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/iredenta>.