istroromanski (istriotski) jezik, skup autohtonih romanskih govora koji su se do danas očuvali u jugozap. Istri (Rovinj, Bale, Fažana, Vodnjan, Galižana, Šišan), a nekoć su vjerojatno bili prošireni i drugdje u Istri. Razvili su se iz istarskoga vulgarnog latiniteta, ali su tijekom stoljećâ snažno venecijanizirani (djelomice su bili i pod furlanskim utjecajem). P. Skok i P. Tekavčić drže da su u ranosrednjovj. fazi ti govori bili srodni dalmatskomu (toponimi, leksički relikti), tal. lingvisti (M. G. Bartoli, C. Battisti, G. Vidossi, C. Tagliavini, G. B. Pellegrini) smatraju da je riječ o arhaičnim venetskim dijalektima, a M. Deanović uzima ih kao potpuno samostalne u Romaniji. Unatoč znatnim međusobnim razlikama, tim govorima zajednička je zamjena finalnoga -e sa -o (la karno: meso, grando: velik, sempro: uvijek, vendo: /on/ prodaje; usp. tal. carne, grande, sempre, vende), homofonija 1. i 2. lica jed. u futuru i kondicionalu (kantarè/kantariè: pjevat ću, pjevat ćeš, kontaràvi: pjevao bih, pjevao bi), što ih jasno odvaja i od venetskoga i od furlanskoga. Govornici (kojima se ne da utvrditi točan broj) redovito uz rodni govor znaju talijanski (istromletački i standard) i hrvatski (istarski čakavski i standard). Okolni ih Hrvati zovu Latinima (što svjedoči o ranom kontaktu Hrvata s njima). Na tim se govorima nije razvio nikakav standardni jezik, a povremeni zapisi potječu od sred. XIX. st.
