izolacijski (izolativni) jezici (prema njem. isolierende Sprachen), u lingvistici, jezici u kojima se gramatički odnosi u rečenici izražavaju međusobnim poretkom riječi i sintaktičkih kategorija. Izolacijski se jezici često poistovjećuju s analitičkim jezicima, u kojima su riječi nepromjenjive i obično se većinom sastoje od jednoga morfema. Premda je točno da su izolacijski jezici ujedno i analitički (npr. vijetnamski i kineski, donekle i suvremeni engleski), pojmovna razlika između izolativnosti i analitičnosti ipak postoji. Pojam izolativnih jezika, zajedno s oprjekom spram flektivnih i aglutinativnih jezika, u lingvističku je tipologiju uveo A. W. Schlegel na početku XIX. st. Za njega su izolativni jezici (koje je on nazivao »jezicima bez gramatičke strukture«) jezici poput kineskoga, a stoje u oprjeci spram aglutinativnih jezika poput turskoga. Pojmovnu je razliku analitičnosti i izolativnosti početkom XX. st. izložio američki lingvist E. Sapir u svojoj utjecajnoj knjizi Jezik (1921).
