izvanbrodski motor, motor za pogon manjih plovila koji se na plovilo pričvršćuje izvana, zavješanjem na krmu, a vrlo rijetko i s boka. Najčešće je to dvotaktni ili četverotaktni Ottov motor, s jednim do šest cilindara i snagom od 1,5 do 180 kW, a rjeđe i Dieselov ili električni motor. Uz motor, elektroopremu, sustav za hlađenje i sl., njegova kompaktno izvedena cjelina obuhvaća i pogonsko vratilo, zupčani prijenos te propulzor (uglavnom vijak, ali gdjekad i mlazni propulzor), a kod manjih motora najčešće i ručicu za upravljanje i druge komande te spremnik za gorivo. Motor se može ručno ili uz pomoć upravljačkoga mehanizma zakretati oko vertikalne osi, čime se ostvaruje poriv u željenu smjeru, a tako se i upravlja smjerom plovidbe. Promjena smjera okretanja vijka, tj. plovidba unatrag, postiže se prekretnom kopčom, a kod najmanjih motora njihovim okretanjem za 180° oko vertikalne osi. Redovito postoji i mogućnost promjene nagiba motora radi postizanja boljeg trima i lakšeg održavanja.
Izvanbrodski dvotaktni Ottov motor radi bez ventila, s usisavanjem smjese goriva i zraka u karter. Zbog maloga tlaka plinova u cilindru, dijelovi toga motora nisu jako opterećeni, pa i njegove izmjere i masa mogu biti maleni. Ležajevi klipnoga mehanizma podmazuju se uljem koje se dodaje gorivu, a razvod gorive smjese i ispušnih plinova obavlja se kanalima u kućištu. Hlađenje motora najčešće je vodeno, a katkad i zračno. Radi prigušenja buke, ispušni se plinovi izvode ispod razine vode. Paljenje je magnetsko, manji se motori pokreću ručno, a veći električnim pokretačem. Elektroničkom regulacijom ubrizgavanja goriva i paljenja povećava se snaga motora i znatno se smanjuju inače velika potrošnja goriva i štetna emisija ispušnih plinova dvotaktnih Ottovih motora. Njihov je broj okretaja 4000 do 6000 min-1, a za pogon vijka, uz pomoć zupčaničkoga reduktora, taj se broj smanjuje približno na polovicu. Prvi komercijalno uspješni izvanbrodski motor konstruirao je 1907. američki izumitelj norveškog podrijetla Ole Evinrude (1877–1934).
