STRUKE:

komedija

komedija (lat. comoedia < grč. ϰωμῳδία, od ϰῶμος: veseo ophod i ᾠδή: pjesma).

1. Dramska vrsta koja u smiješnu ili porugljivu tonu obrađuje prividne društvene ili psihološke sukobe razrješujući ih na vedar način. Za razliku od tragedije, koja se na ozbiljan način bavi nerješivim proturječjima ljudske sudbine i naginje metafizičkom uopćavanju, radnja i likovi komedije ironičnom relativizacijom ljudskih slabosti izravnije se vezuju za društvene navike određenoga doba. No komedija i tragedija imaju dvosmislen međusobni odnos, kao što, među ostalim, pokazuju dvolični primjeri Shakespeareova Mletačkoga trgovca ili Čehovljeva Višnjika, mnogobrojni mješoviti primjeri, da se i ne govori o tragikomediji. Sadržaj pojma komedija, njezini naglasci (na zapletu, običajima, značajevima, situacijama, što vodi podjeli u različite vrste komedije) te njezin status među dramskim vrstama mijenjaju se i tijekom povijesti i u različitim kulturama. Iz pučkih faličko-lakrdijaških ophoda komediju je u dramski oblik oko 500. pr. Kr. prvi uobličio Doranin Epiharm(o) na Siciliji, stvarajući tzv. veselu dramu bez znatnije uloge kora. Tek pošto je 486. pr. Kr. uvrštena u program Velikih Dionizija, a 442. pr. Kr. i u službene dionizijske svečanosti, počeo je procvat tzv. stare atičke komedije (Aristofan, Kratin, Eupolid), koja se u opscenu, kritički zajedljivu i grubo razuzdanu tonu gradila na smjeni korskih i dramskih dijelova. Dok su u potonjima sudjelovala samo tri glumca, kor se sastojao od dviju falički kostimiranih skupina po 12 članova, sa zborovođom koji je u tzv. parabazi otvoreno iznosio publici autorove nazore, pri čemu su maske članova kora često određivale naslove komedija (Aristofanove Žabe, Ptice, Ose, Oblaci, Vitezovi). Gašenje atenske demokracije potkraj V. st. pr. Kr. ukinulo je slobodu govora kao temeljnu pretpostavku nepoštedne kritike aktualnih društvenih pojava karakteristične za staru atičku komediju otvarajući razdoblje srednje atičke komedije (Anaksandrid, Antifan, Aleksid, Eubul). Parabaze je nestalo, politička se kritika razvodnila, sablazni su zamijenjene finim aluzijama, satira je uzmaknula pred parodijom, a uloga se korskih dijelova reducirala na tzv. međuigre. Po svemu tome, kao i po pozornije oblikovanu zapletu te stereotipnim značajevima, srednja atička komedija vratila se Epiharmovu modelu sicilske vesele drame i ujedno pripremila pojavu nove atičke komedije oko 320. pr. Kr. (Difil, Filemon, Menandar, Apolodor). Ona se okrenula temama iz svakodnevnoga građanskog života, tipiziranim situacijama i likovima, npr. mrzovoljna oca, lakomislena sina, nesretne sirotice, razmetljivca, domišljata roba, lukave hetere, mrgodna i škrta starca, proždrljiva dodvorice i sl., pri čemu je moguće da je Menandar (čije je djelo jedino nešto bolje poznato) u njihovu moralističkom, ali snošljivom oslikavanju crpio iz Teofrastovih Karaktera. Pol. III. st. pr. Kr. započelo je u Rimu prerađivanje nove atičke komedije poznato pod imenom fabula palliata (lat. pallium: ogrtač, plašt, jer je prikazivala likove tako odjevenih Grka). Od velikoga broja pisaca sačuvala se samo dvadeset i jedna Plautova i Terencijeva komedija, koje su, osim nešto uglađenije forme i povećana udjela glazbe, uglavnom ostale vjerne izvornicima. Veću prilagodbu italskomu podneblju pokazuju togatae (po togama prikazanih rimskih građana) iz druge polovice II. st. pr. Kr. Zanimanje za komediju zamrlo je u srednjem vijeku (kada je taj pojam, kao u Danteovoj Božanstvenoj komediji, dobio posve drukčije značenje, dok su se na pozornicama izvodile farse, sotije i komički interludiji), a oživjelo je prevođenjem rimske komedije u humanizmu. Time je potaknut nastanak vrlo utjecajne commedije dell’arte u XVI. i XVII. st., kojoj je temeljno obilježje malen broj stalnih značajeva (Arlecchino, Brighella, Colombina, Pantalone) koji slobodno improviziraju odnose u različitim situacijama. Ona je, u nekom spoju sa školskom dramom ranoga XVI. st., ostavila traga u francuskoj comédie italienne kasnoga XVII. st., ali i u P. de Marivauxa i C. Goldonija u XVIII. st. Barokna komedija doživjela je vrhunac u španjolskih autora Lopea de Vege i P. Calderóna de la Barce, koji su kanonizirali vrstu tzv. komedije plašta i mača (comedia de capa y espada), nazvanu po kostimima likova iz nižih aristokratskih i viših građanskih slojeva. Za nju je tipičan zaplet usredotočen na zaljubljeni par mladih, braku kojega se isprečuju društvene predrasude ili igra slučaja, praćen paralelnim komičnim zapletom vezanim za njihove sluge te dodatno zamršen mnoštvom nesporazuma, zabluda i prerušavanja. Obično su njegovane različite vrste stiha za različite dijelove radnje. Španjolska komedija zajedno s proznom romancom, novelom i talijanskom dramskom pastoralom ostavila je traga u francuskoj klasicističkoj komediji, kojoj je glavni predstavnik Molière. On se okušao u svim vrstama komedije, onima intrige, naravi, situacije i značajeva, pisao je u stihu i prozi, crpeći iz pučke tradicije, komedije dell’arte i farse repertoar karaktera sastavljen od čovjekomrzaca, licemjera, zavodnika, škrtaca. Na njih je međutim kritički, ne zazirući od posljedica, nadogradio aktualne društvene značajke (kao i njegov suvremenik J. de La Bruyère u svojim Značajevima). Što Molière znači za francusku, to za englesku komediju znači W. Shakespeare, iako nije bio samo komediograf. Njegove komedije (San ivanjske noći, Kako vam drago, Na Tri kralja, Troilo i Kresida i dr.) pokazuju jednaku raznolikost modaliteta kao Molièreove, ali se razlikuju »metafizičkom« sklonošću vječnim pitanjima mudrosti i ludila, ljubavi i mržnje, rođenja i smrti. Njegov suvremenik B. Jonson njegovao je tzv. komediju humora, na čije se satirično šibanje naravi nadovezao cijeli niz autora restauracijske komedije (J. Dryden, W. Wycherley, W. Congreve i dr.). Glavni su autori francuske komedije u XVIII. st. Marivaux, Voltaire i Beaumarchais, čiji je Figarov pir značio veliki kazališno-politički događaj kraja stoljeća. U to je doba nastala i comédie larmoyante. U XIX. st. komedija se razvila u Njemačkoj (H. von Kleist, F. Grillparzer, L. Tieck) i Rusiji (A. S. Gribojedov, N. V. Gogolj), a u istaknutih komediografa XX. st. (A. P. Čehov, O. Wilde, L. Pirandello, G. B. Shaw, B. Brecht, F. Dürrenmatt, K. Čapek, V. Havel, S. Witkiewicz, S. Mrożek) smiješna strana komedije prožimana je tonovima egzistencijalne tjeskobe i nelagode.

Tradiciju komedije u hrvatskoj književnosti utemeljio je veliki renesansni komediograf M. Držić, koji je u obrasce preuzete od talijanskih uzora upleo idiličnu pastirsku igru i grubu seljačku lakrdiju stvarajući tako karakterističnu mješavinu udaljenoga mitološko-književnog i bliskoga stvarnoga svijeta, našijenaca i tuđinaca, zanimanja i staleža, zavičajnih narječja i stranih jezika (Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup i dr.). Početkom XVIII. st. u Dubrovniku su bile prevođene i adaptirane Mollièreove komedije, tzv. frančezarije. Među autorima XVIII. st. ističu se T. Brezovački (Matijaš Grabancijaš dijak, Diogeneš) i V. Stulli (Kate Kapuralica), a među suvremenima P. Budak, F. Hadžić, »trojac« B. Senker, N. Škrabe i T. Mujičić i dr.

2. Filmska komedija jedan je od najpopularnijih filmskih žanrova. Razvila se odmah nakon pojave filma, kada su se snimali vrlo kratki filmovi, često bez ikakva sižea, a u kojima su se prikazivale »točke« poznatih glumaca, pantomimičara i klaunova iz vodvilja, kabareta, music halla i cirkusa, počesto osoba groteskna izgleda. Njima je pogodovao nijemi film, koji je najviše razvijao situacijsku komediju s izraženim elementima lakrdije, osobito u SAD-u, gdje se na temelju gega (»fizičke dosjetke«) razvijala, po svojim dometima, u žanru komedije još nenadmašena američka burleska (→ ch. chaplin; b. keaton; slapstick); ona je iščeznula s pojavom zvuka, a njezin je svojevrstan produžetak u likovima i gegovima crtanoga filma (W. Disney, Ch. Jones, M. i D. Fleischer). Nakon pojave zvuka težište u stvaranju komična efekta prebacilo se na verbalne dosjetke i komediju naravi. Prijelaz na zvuk lako je ostvarila specifična sofisticirana komedija (E. Lubitsch), a 1930-ih razvile su se tzv. luckasta komedija (→ marx, braća), komedija karaktera (→ screwball komedija, o »ratu spolova«, F. Capra, H. Hawks, L. McCarey), kao i glazbena komedija (→ mjuzikl; V. Minnelli, M. Sandrich, S. Donen, G. Kelly), te sve do 1960-ih pretežito konverzacijske francuske komedije (R. Clair, J. Renoir) specifičnoga »galskoga duha«, ali su se i nadalje eksploatirali glumci neobična izgleda i/ili groteskna ponašanja (npr. Fernandel i L. de Funès u Francuskoj, Totó u Italiji), koji se vrlo često pojavljuju i u parovima (npr. Stanlio i Olio u SAD-u). Nakon II. svjetskog rata pozornost su najprije privukle rafinirane britanske crnohumorne Ealing komedije, 1950-ih i 1960-ih talijanska komedija (commedia all’italiana, glumac A. Sordi, redatelji M. Monicelli, D. Risi, L. Wertmüller), a 1960-ih po izvornoj prigušenoj humorističnosti inovacija su bile češke komedije (M. Forman, J. Menzel), no sve do početka 1970-ih najveći su ugled uživala autorska ostvarenja J. Tatija. Tradicije luckaste komedije u SAD-u održavaju filmovi F. Tashlina, J. Lewisa, na koje se specifično nadovezuju filmovi britanske skupine komičara Monty Python. U SAD-u se izdvajaju ironijske komedije B. Wildera i B. Edwardsa, 1990-ih ponovno su popularne romantične komedije, dok izvornošću odskaču španjolske komedije (P. Almodóvar).

U hrvatskoj kinematografiji prvi (i izgubljeni) cjelovečernji film bila je lakrdija Brcko u Zagrebu (1917) A. Maasa, nakon II. svjetskog rata prvi hrvatski službeno proskribirani film bila je komedija Ciguli miguli (1952) B. Marjanovića. Najizvornije su rado prihvaćene dijalektalne komedije (K. Golik, F. Hanžeković), koje su, međutim, raširenije na televiziji, a glazbena komedija K. Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970) u anketama kritičara redovito je proglašavana najuspjelijim hrvatskim filmom uopće. U neovisnoj Hrvatskoj najviše uspjeha u publike imaju upravo komedije (V. Brešan, S. Tribuson).

komedija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32554>.