kometi

ilustracija
KOMETI , Hyakutakeov komet, snimljen 1996.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

kometi (prema grč. ϰομήτης: dugokos; zvijezda repatica), svemirska tijela koja se najčešće gibaju vrlo izduženim putanjama, blizu Sunca se zagrijavaju i otpuštaju plinove, ponekad pod utjecajem Sunčeva vjetra dobivaju rep, a ravninu ekliptike mogu presijecati pod bilo kojim kutom. Njihovo je osnovno tijelo jezgra, rahla tvorevina smrznutih tvari, leda s prašinom. Oko jezgre razvija se koma (koja zajedno s jezgrom čini glavu kometa), a iz nje rep, koji se može protezati jednu astronomsku jedinicu.

Povijest istraživanja

Kometi su vrlo rano zaokupili pozornost promatrača. Njihova se pojava obično smatrala predznakom nesreće. Aristotel je prvi pokušao objasniti njihovo podrijetlo, tvrdeći da su to atmosferske pojave, tj. pare koje su došle u blizinu ognjene sfere i ondje se zapalile, a rep je vjetrom nošeni plamen. Tycho Brahe prvi je, mjereći 1577. paralaksu kometa, ustvrdio da su oni tijela udaljenija od Mjeseca.

Isaac Newton je u djelu Matematički principi filozofije prirode (1687) dokazao da se tijelo pod utjecajem gravitacije mora gibati putanjom u obliku konike i pokazao kako je putanja kometa parabola. Edmond Halley je 1705. komet opažan 1682., poslije nazvan Halleyev komet, povezao s pojavama kometa iz 1531. i 1607. koji su imali jednake putanje i odredio da prosječan period obilaska toga kometa oko Sunca iznosi 76 godina. Halleyev komet je prvi komet koji su izbliza snimale i proučavale svemirske letjelice Giotto, Sakigake, Suisei i Vega (1986). Ruđer Josip Bošković je metodu određivanja putanje kometa s pomoću maloga broja opažanja (najmanje tri) opisao u djelima: O kometima (1746) i Određivanje putanja kometa s pomoću malo međusobno udaljenih opažanja (1774). Fred Lawrence Whipple je 1950. razvio model kometske jezgre kao »prljave grude snijega«, konglomerata sleđenih plinova i stjenovita materijala. Svemirska letjelica Deep Impact načinila je (2005) krater na površini kometa Tempel 1 kako bi proučila njegovu unutrašnjost. Na površinu kometa Čurjumov-Gerasimenko spustio se (2014) dio svemirske letjelice Rosetta.

Građa kometa

Jezgra se sastoji od spojenih stijena, prašine, vodenoga leda i smrznutoga ugljikova dioksida, ugljikova monoksida, metana i amonijaka. Površinu jezgre čini gusti kristalni led pomiješan s organskim spojevima, dok je unutarnji led hladniji i manje gust. Može sadržavati i razne organske spojeve, npr. metanol, vodikov cijanid, formaldehid, etanol i etan, te možda složenije molekule poput dugolančanih ugljikovodika i aminokiselina.

U komi i repu pronađeni su radikali, neutralne i ionizirane molekule. U unutarnjoj komi nalaze se pojedinačni atomi vodika, ugljika, natrija, željeza i dr., u vanjskoj komi radikali (CH, OH, C2 i dr.), a u repu pretežu ioni (CO+, CN+, OH+, N2+ i dr.). Plinoviti rep modrikaste je boje zbog fluorescencije iona CO+. Rep je male gustoće pa na nj tlači Sunčev vjetar s magnetskim poljem; ionski je rep ravan, uvijek u smjeru suprotnom od Sunca. Prašna sastavnica repa zaostaje za gibanjem kometa, pa je prašni rep zakrivljen; žućkaste je boje zbog odraza Sunčeve svjetlosti. Katkada se zamjećuje i proturep, kao šiljak okrenut prema Suncu, a sastoji se od prašine koja okružuje komet. Zbog pojave repa, komet se u puku naziva (zvijezdom) repaticom. Koliko se zna, Zemlja je više puta prošla kroz rep kometa bez ikakvih posljedica, npr. 1910. kroz rep Halleyeva kometa. Što se komet nakon prolaska kroz perihel više udaljuje od Sunca, to mu se rep više smanjuje i konačno iščezne. Zbog gubitka materije kometi su kratkotrajne tvorevine. Manji nestanu nakon jednoga do pet prolazaka oko Sunca, što se prvi put primijetilo 1872., kada se umjesto kometa Biela pojavio meteorski roj Andromedida. Halleyev je komet pri prolasku trošio 50 t vode u sekundi.

Gibanje kometa

Komet se najprije pojavljuje kao maglica, koma, s jedva zamjetljivom jezgrom. Približavanjem Suncu na dvije do tri astronomske jedinice, jezgra se zagrijava, isparava u obliku mlazova i ovija atmosferom, iz koje se izdvaja plinovito-prašni rep. Zbog toga se sjaj kometa stalno mijenja. Kako se pri zagrijavanju kometi brzo troše u Sunčevoj blizini nisu mogli trajati od postanka Sunčeva sustava, pa se pretpostavlja da postoji spremište kometskih jezgara iza Plutonove staze u Kuiperovu pojasu i na pola puta do najbližih zvijezda u Oortovu oblaku. Oko Sunca obilazi oko 200 kratkoperiodičnih kometa (mogu se vidjeti više puta), koji su podijeljeni u porodice s obzirom na položaj afela npr. Borrellyjev komet i Hartleyev komet, te dugoperiodični kometi (viđeni samo jednom). Kratkoperiodični kometi nastaju od dugoperiodičnih kometa koje gravitacijski poremete planeti.

Privlačna sila planeta ometa gibanje kometa i može ga izbaciti iz Sunčeva sustava, usmjeriti na Sunce ili na planet, što se zbilo s kometom Shoemaker-Levy 7, koji je najprije postao Jupiterov satelit, a zatim 1994. pao na nj, razdrobljen plimnom silom u dvadesetak dijelova.

Iz svemirskih se letjelica otkriva sve više kometa, a neke od letjelica namijenjene su njihovu presretanju.

Najpoznatiji kometi

Među važnijim kometima su Halleyev komet (1705., svojim velikim sjajem i dugom povijesti opažanja omogućio dokazivanje periodičnosti pojavljivanja), de Cheseauxov (1744., pokazivao je šest repova), Donatijev (1858., pokazivao je glavu s nizom koncentričnih haloa), Enckeov komet (ima najkraći period ophoda od 3,3 godine), Kohoutekov komet (1973., na njem je otkrivena voda), Swift-Tuttleov komet (njegovi djelići izvor su Perzeida), Tempelov komet 1 (2005., prvi komet na koji je ispaljen projektil), Čurjumov-Gerasimenkin komet (2014., prvi komet na koji se spustila letjelica).

Citiranje:
kometi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32567>.