TRAŽI DALJE:
STRUKE:

konzul

konzul (lat. consul).

1. U antičkom Rimu, u doba republike, naziv za dvojicu najviših službenika koji su od 509. pr. Kr. bili birani na godinu dana u centurijatskim skupštinama. God. 367. pr. Kr. prvi je put konzulom postao jedan plebejac; od tada je po pravilu jedan konzul bio patricij, a drugi plebejac. God. 172. pr. Kr. prvi su put za konzule izabrana dva plebejca. Rimljani su po konzulima brojili godine; sačuvan je kronološki popis konzula od početka republike do 13. god. (→ fasti consulares). Oni su imali najvišu sudsku, vojnu i upravnu vlast, koja se, međutim, od vremena Prvog i Drugoga trijumvirata (I. st. pr. Kr.) sve više sužavala. U carsko doba izbor konzula bio je samo formalnost; često su sami carevi obnašali tu funkciju. Od IV. st. konzuli su izgubili svako političko značenje. U Istočnorimskome Carstvu posljednji konzul bio je izabran 541; od tada su tu funkciju obnašali carevi.

2. U Francuskoj, u doba Konzulata (1799–1804), naslov trojice najviših državnih dužnosnika. Napoleon I. Bonaparte bio je prvi konzul od 9. XI. 1799. do 18. V. 1804; druga dvojica konzula imala su zapravo samo savjetodavnu ulogu. Rušenjem Direktorija i uspostavom Konzulata u Francuskoj je bilo završeno razdoblje Revolucije.

3. U međunarodnom javnom pravu, državni službenik koji u inozemstvu obnaša određenu funkciju i štiti interese fizičkih i pravnih osoba svoje države. Razlikuju se konzuli po zvanju i počasni konzuli. Prvi su državni službenici, dok drugi obnašaju službu bez plaće, a mogu biti i strani državljani. Počasni konzuli imaju funkcije ponajprije ekonomske naravi i usmjerene uglavnom na promicanje vanjskotrgovinskih, prometnih i kulturnih odnosa između dviju država. Po razredu, konzuli po zvanju mogu biti generalni konzuli, vicekonzuli i konzularni agenti. Ugovorom (konzularnom konvencijom) između zainteresiranih država određuju se pobliže položaj i povlastice konzulata i njihovih službenika, a po općem međunarodnom pravu (Bečka konvencija o konzularnim odnosima, 1963) zajamčen je minimum zaštite i povlastica, među kojima su nepovrjedljivost prostorija konzulata, arhiva i dokumenata, sloboda kretanja članova konzulata i sloboda održavanja veze sa svojom vladom i državljanima. Ako ugovorom nije drukčije utanačeno, konzul potpada pod kaznenu jurisdikciju države primateljice, osim za djela počinjena pri obnašanju službene dužnosti. Država koja je imenovala konzula daje mu dokument koji se naziva patentno ili proviziono pismo (franc. lettres de provision). U njemu se potvrđuje svojstvo šefa konzularnog ureda, navodi se njegovo ime i prezime, njegova kategorija i razred, konzularno područje i sjedište konzularnog ureda. Država koja ga prima izdaje mu posebno odobrenje koje se naziva egzekvatura (lat. exequatur). Tim aktom države primateljice dopušta se šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Konzularne funkcije mogu obavljati i diplomatske misije u skladu s odredbama Bečke konvencije o konzularnim odnosima i Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961.

Citiranje:
konzul. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 22. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33007>.