STRUKE:

konji

ilustracija
KONJI, grafički prikaz nekih stadija evolucije konja od eocena do pleistocena – 1. red: odnos visine konja (slijeva) Eohippus, Miohippus, Meryhippus, Pliohippus, Equus; 2. red: struktura stražnjih i prednjih nogu; 3. red: struktura lubanje; 4. red: površine za mljevenje drugoga gornjega kutnjaka (prema Woodruff-Baitsellu)
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

konji (ekvidi; Equidae), por. sisavaca iz reda neparnoprstaša (Perissodactyla) koja obuhvaća konje, zebre i magarce. Noge su im dugačke i tanke, s jednim prstom koji završava kopitom. Tijelo im je obraslo dlakom; od zatiljka do grebena zaštitne dlake tvore grivu, rep je često obrastao strunom do korijena.

Sistematika konja nije do danas razjašnjena i razlikuje se ovisno o autoru. Smatra se da su postojale tri vrste divljih konja: tarpan (Equus ferus) bio je divlji konj koji je preživio do kraja XIX. st. u ist. i juž. dijelu Europe (ugl. siv s crnom grivom i repom); šumski konj (Equus sylvaticus) nastanjivao je sr. Europu do sr. vijeka; Equus Przewalskii nižeg je rasta, snažne građe, krupne glave, uspravne grive i duga repa, crvenkastožutih leđa, gotovo bijela trbuha. To je jedina divlja vrsta konja koja je preživjela dovoljno dugo da se i znanstveno prouči. Nastanjivao je stepe i pustinje sr. Azije. Danas ih se u prirodi više ne nalazi, ali ih je velik broj u zool. vrtovima. Neki autori smatraju da su se Equus ferus i Equus Przewalskii razdvojili prije 250 000 godina. Neki pak sve divlje oblike konja navode kao podvrste Equus caballus.

Iako se evolucijski razvoj konja odvijao ugl. u Sjevernoj Americi, ondje su oni bili nestali već u pleistocenu, što je vjerojatno povezano s ljudskim naseljivanjem kontinenta. Konje su ponovno doveli eur. kolonisti u XVI. st., a od njih su ih preuzeli Indijanci.

Mnogobrojni fosilni ostatci, a osobito tzv. sjevernoamer. serija, zorno pokazuju filogenezu konja. Od primitivnih oblika prvotnih kopitara (Phenacodus) niz predaka konja započinje rodom Hyopsodus te vodi preko oblika Eohippus u Sjevernoj Americi, a oblika Hyracotherium u Europi. Sjevernoamer. Eohippus, koji je živio u donjem eocenu, bio je velik kao današnja lisica, a imao je 4 razvijena i peti zakržljali prst. Nešto veći Orohippus javio se u sr. eocenu, a imao je samo 4 razvijena prsta, peti je bio već gotovo potpuno nestao. U donjem oligocenu živio je Mesohippus; bio je velik kao današnja ovca i imao je 3 prsta, od kojih je srednji bio najrazvijeniji, a četvrti je bio zakržljao. Miohippus iz gornjega oligocena imao je samo 3 prsta. Meryhippus iz gornjega miocena samo je sr. prstom dodirivao zemlju pri hodu, a drugi i četvrti prst bili su mu znatno skraćeni. Donjopliocenski Pliohippus, velik kao današnja zebra, imao je još kržljavije postrane prste. Od Pliohippusa ili Hippariona razvio se u gornjem pliocenu fosilni konj (Equus fossilis) u kojega nestaju rudimentarni postrani prsti. Današnji konj Equus caballus razvio se u kvartaru. U donjem je eocenu Eohippus naseljivao Sjevernu Ameriku, a Hyracotherium Europu; potkraj eocena konji su bili poznati samo u Sjevernoj Americi. U gornjem eocenu preselio se troprsti Hipparion iz Sjeverne Amerike u Europu i Aziju, a od njega se razvio suvremeni rod konja (Equus). Oblici divljih predaka konja zapažaju se kod mnogih današnjih pasmina. Tako npr. tip divljeg, izvornog oblika teških konja Equus abeli zamjećuje se kod lipicanaca kao odlika prenijeta preko španj. predaka. Izvorni oblici divljih konja dijele se na orijentalne i okcidentalne tipove. Izvorni su orijentalni oblici Equus tarpan ili Equus gmelini (izumro 1879., a njegovi su potomci balkanski konji, konji ist. Galicije, dijela Rusije i Poljske, te perz. i arap. konji) i Equus Przewalskii (krupniji i jači od tarpana), koji je živio u Aziji, napose Mongoliji; njegovi su potomci mongolski konji i madžarski szekler-pony. Izvorni su oblici divljih okcidentalnih tipova konja: Equus germanicus, Equus woldrichi, Equus abeli i drugi veći i grublji tipovi konja. (→ magarac; zebre; konj, domaći)

konji. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33021>.