košaraštvo i pletarstvo, izradba pletenih proizvoda od šiblja, slame, trske, rogoza, lika, bambusa i slična materijala. Plelo se isključivo rukom, i to u raznovrsnim tehnikama. Pretpostavlja se da je to umijeće bilo poznato već u starom kamenom dobu, te da je iz njega proizašlo i umijeće tkanja. U Hrvatskoj je pripadalo djelomice seoskomu kućnom rukotvorstvu, a djelomice obrtničkoj proizvodnji. Primjenjivale su se tri osnovne tehnike pletenja: pri prvoj, strukovi se slame (ražene, pšenične) spiralno svijaju te omataju kalanom ljeskovinom, čime je gornji red uvijek čvrsto povezan s donjim. Tako nastaju posude i košarice za spremanje zrnja, brašna, perja, jaja i sl. Druga se tehnika primjenjuje pri uporabi šiblja (ljeskovine, vrbovine, rakitovine, divlje lozovine): oko nekoliko debljih, zrakasto ukriženih prutova spiralno se prepleću tanje elastične šibe. Upletanjem uspravno te koso položenih šiba postiže se ukrasna struktura, a kombiniranjem guljenih i neguljenih prutova koloristički učinak. Tako se pletu koševi, košare, ribolovne vrše, košnice, kolijevke; opletale su se i veće boce (demižoni) i drugi stakleni predmeti, izrađivao se raznovrstan namještaj i dr. U jadranskom području od brnistre su se plela cjedila, torbe za tiještenje maslina i sl. Trećom su tehnikom izrađivane torbe (rogožari) prepletanjem rogoza kroz osnovu od konopljinih niti, napetih na drvenom okviru.
U nas se najčešće koristilo pruće pletarskih vrba. Vrbe se uzgajaju na pogodnom zemljištu, gdje proizvodnja pruća traje 10 do 15 godina. U punoj rodnosti od 2 do 8 god. proizvede se 10 do 20 t/ha pruća. Pol. XX. st. u SFR Jugoslaviji proizvodila se takva roba u vrijednosti 4 do 5 mlrd. dinara, od čega se izvozilo 90%. S pojavom predmeta iste namjene od plastike, takva je proizvodnja gotovo nestala. Međutim, sve veće teškoće oko zbrinjavanja plastičnog otpada i onečišćenje okoliša vjerojatno će dovesti do obnavljanja košaračke i pletarske radinosti.
