Kožičić (Benja, Begna), Šimun, hrvatski pisac i tiskar, modruški biskup (Zadar, oko 1460 – Zadar, III. 1536). Potomak ugledne zadarske plemićke obitelji; u hrvatskim djelima naziva se Kožičić, a u latinskima Begna. Školovao se vjerojatno u Zadru. Godine 1502. spominje se na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu. Iste je godine bio kanonik u Zadru i upravitelj crkve sv. Ivana. Od 1509. do 1536. obnašao je dužnost modruškoga biskupa, a 1513–21. bio je upravitelj Senjske biskupije. Godine 1528., nakon pada Modruša pod osmansku vlast, prešao je u Vinodol, a 1529. u Rijeku, gdje je osnovao glagoljsku tiskaru. U prijestolnim borbama između Ivana Zapolje i Ferdinanda I. Habsburškoga bio je pristaša potonjega. Od 1532. do smrti živio je u Zadru. Poznata su dva njegova protuosmanska govora na Lateranskome koncilu u Rimu. U prvome, održanom 27. IV. 1513. te posvećenom Bernardinu Frankapanu, istaknuo je važnost obnove Katoličke crkve i pokretanja rata protiv Osmanlija. U drugome glasovitom govoru, Opustošena Hrvatska (De Corvatiae desolatione), što ga je održao 1516. pred papom Leonom X., naglasio je potrebu hitne pomoći Hrvatskoj u ratovima protiv Osmanlija. Oba govora tiskana su 1530. za njegova boravka u Veneciji, kada je ujedno pribavio opremu za glagoljsku tiskaru u Rijeci (drvoreze, seriju polugotičkih ksilografskih inicijala, dvije vrste glagoljičkih slova) pa je u njoj 1530–31. tiskao šest glagoljskih liturgijskih knjiga. Najopsežnije djelo, Misal hruacki (1531), jezično je bilo prilagođeno govornomu hrvatskom jeziku (čakavska redakcija staroslavenskoga jezika). Istim su jezikom pisani i ostali njegovi tekstovi (Psaltir, ? 1530; Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije, 1530; Knjižice krsta, 1530; Knjižice od žitija rimskih arhijereov i cesarov, 1531; Od bitija redovničkoga knjižice, 1531). Prikupio je zbirku povijesnih vrelâ Stari spomenici Ilirika, Dalmacije, gradova Solina i Splita i njihove crkve (Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis), u kojoj je i Historia Salonitana maior Tome Arhiđakona. Rukopis je sačuvan u prijepisu R. Levakovića pod nazivom Collectanea Begnii (XVII. st.), koji je pohranjen u Kaptolskom arhivu u Splitu.
