struka(e): |

a priori [~ ~o:'ri:] (lat.: od prijašnjega, otprije).

1. U aristotelovsko-skolastičkoj filozofiji oznaka za dokazni postupak kojim se iz onoga što je po naravi prije izvodi ono što je po naravi poslije (npr. iz uzroka se zaključuje na učinak). I. Kant uvodi novo značenje koje će biti mjerodavno za daljnje razumijevanje. A priori sada znači: ono što je apsolutno neovisno o svakom iskustvu. Na području spoznavanja to su: a) spoznaje koje ne ovise o bilo kojem iskustvu, a prepoznaju se po tome što su nužne i općevaljane; b) elementi ljudske svijesti kojima subjekt oblikuje osjetilne podatke u spoznaju: apriorne forme zrenja (prostor i vrijeme) i razuma (kategorije, npr. uzročnost, mogućnost i dr.); c) ideje uma (duša, svijet i Bog), koje zbog nepostojanja odgovarajućega zrenja ne mogu konstituirati spoznaju. Za postkantovsku filozofiju temeljni je problem je li opravdano apriornim formama pripisivati nepromjenljivost ili su i one povijesno uvjetovane.

2. U običnom govoru apriornim se naziva onaj stav koji je unaprijed zauzet, načelno ili proizvoljno, tako da ne uzima u obzir razloge i okolnosti koji bi ga mogli izmijeniti.

Suprotno: a posteriori.

Citiranje:

a priori. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/a-priori>.