struka(e):
ilustracija
KRVNI OPTOK, 1. arterija, 2. aorta, 3. plućna arterija, 4. plućna vena, 5. lijeva pretklijetka, 6. lijeva klijetka, 7. arterije, 8. vene, 9. donja šuplja vena, 10. desna pretklijetka, 11. desna klijetka 12. gornja šuplja vena

krvni optok, u životinjskome svijetu, sustav za prijenos tvari potrebnih za metabolizam stanica. On ih donosi stanicama i odnosi produkte mijene tvari od stanica do mjesta na kojem se izlučuju iz organizma. Taj se prijenos obavlja krvlju. U praživotinja plošnjaka, žarnjaka i oblenjaka ne postoje posebni organeli, odn. organi za optok kao što su srce i krvne žile. Kod njih se optjecanje obavlja s pomoću citoplazme, difuzijom, s pomoću probavila i tekućine u tjelesnim šupljinama. U savršenijih životinja postoji djelotvorniji optjecajni sustav, koji se sastoji od srca i krvnih žila. On može biti otvoren i zatvoren. Otvoreni krvni sustav nema kontinuiran sustav žila. Tekućina koja struji u tom sustavu naziva se hemolimfa. Ona iz žila, na njihovu kraju, izlazi u manje (lakune) i veće (sinuse) šuplje prostore. Brzina je optjecanja malena pa je i prijenos tvari polagan. Najveći broj danas živućih životinjskih vrsta ima takav optjecajni sustav pa ga, među ostalima, imaju i velike skupine kao što su člankonošci i mekušci. Zatvoreni optjecajni sustav u životinjskom je svijetu manje zastupljen nego otvoreni. Nalazimo ga u vrpčara, djelomice u glavonožaca, kolutićavaca i kralježnjaka. Krv u takvu sustavu tjera jedan (ili u jednostavnijih oblika više njih), posebno građen šuplji mišić, srce. Žile koje dovode krv u srce zovu se vene, a arterije su one koje ju iz njega odvode. Uz arterije i vene postoje još i njihovi manji ogranci arteriole i venule te kapilare. Iz srca krv teče u arterije, zatim u arteriole pa preko kapilara u venule, vene i natrag u srce, što optok čini zatvorenim. U takvu optoku krv teče samo kroz žile koje imaju vlastite stijenke i tako je cijelim tokom do kapilara, gdje se zbiva izmjena tvari, odvojena od tkiva. Krv u zatvorenome krvotoku teče brže i određenije nego u otvorenome, a brzina strujanja regulira se živčanim i endokrinim sustavom. Takav krvni optok omogućuje brži prijenos potrebnih tvari pa su životinje koje ga imaju aktivnije.

U čovjeka, krvni optok je protjecanje krvi kroz srčano-žilni sustav. Postojanje krvnog optoka bilo je poznato već u starome vijeku, no tek je W. Harvey u prvoj polovici XVII. st. točno opisao građu i funkciju cirkulacijskoga sustava. S funkcijskoga gledišta razlikuju se sistemski (veliki) i plućni (mali) krvni optok. Srce svojim kontrakcijama omogućuje protjecanje krvi kroz oba optoka. Sistemski krvni optok počinje u aorti (glavnoj žili kucavici), u koju lijeva srčana klijetka ubacuje arterijsku krv. Krv iz aorte odlazi u arterije, koje se granaju i postaju sve uže, te arteriolama (krajnjim ograncima arterija) dospijeva u tkivne kapilare (→ žile). Kapilare su najuže krvne žile (promjer im je oko 8 μm, što približno odgovara promjeru eritrocita) s vrlo propusnom stijenkom, kroz koju mogu prolaziti različite tvari. Kisik (apsorbiran u plućima) i hranjive tvari (apsorbirane iz probavnoga sustava ili proizvedene u jetri) izlaze iz kapilara i prenose se do stanica, a ugljikov dioksid i drugi proizvodi staničnoga metabolizma ulaze u kapilare i krvlju se prenose do organa koji će ih izlučiti (pluća, bubrezi). Kroz kapilarnu stijenku prolaze i mnoge druge tvari, npr. hormoni. Krv iz kapilara odlazi u venule, a zatim u vene, koje se spajaju u sve veće krvne žile. Sistemski krvni optok završava gornjom i donjom šupljom venom, iz kojih krv ulazi u desnu pretklijetku, a iz nje u desnu klijetku. Desna srčana klijetka ubacuje vensku krv u plućnu arteriju, u kojoj počinje plućni krvni optok. Dok protječe kroz plućne kapilare, krv upija iz plućnih alveola kisik, a alveolama predaje ugljikov dioksid. Na taj način venska krv postaje arterijskom te plućnim venama ulazi u lijevu pretklijetku, a zatim u lijevu klijetku, iz koje se opet raspodjeljuje po tijelu. Sustav zalistaka između srčanih pretklijetki i klijetki te između klijetki i aorte, odn. plućne arterije, osigurava da krv teče samo u jednom smjeru. Sličnu zadaću imaju i zalisci u venama donjih dijelova tijela. Svaka klijetka jednom kontrakcijom (sistolom) izbacuje oko 70 mL krvi (srčani udarni volumen). Količina krvi što je svaka klijetka izbaci u jednoj minuti (oko 5 L) naziva se srčani minutni volumen. Brzina krvi najveća je u aorti (oko 30 cm/s), a najmanja u kapilarama (oko 1 mm/s). Veličina protoka krvi kroz pojedina tkiva promjenljiva je i ovisi o njihovoj aktivnosti. Fetalni krvni optok bitno je drukčiji: u opskrbi ploda kisikom i hranjivim tvarima te u izlučivanju otpadnih tvari ne sudjeluju organi ploda, nego posteljica. Zbog toga arterijska krv, koja pupčanom venom ulazi u plod, uglavnom zaobilazi jetru i pluća te se raspodjeljuje po ostalim tkivima i organima. Dvjema pupčanim arterijama krv se vraća u posteljicu, gdje se pročišćuje i obogaćuje. Specifičnost fetalnoga krvnog optoka omogućuju tri posebne tvorbe u cirkulacijskom sustavu fetusa: ductus venosus (krvna žila kojom glavnina krvi iz pupčane vene izravno ulazi u donju šuplju venu, zaobilazeći jetru), foramen ovale (otvor između desne i lijeve pretklijetke srca) i ductus arteriosus (krvna žila koja povezuje plućnu arteriju i aortu). Početak disanja novorođenčeta i promjene u krvnom optoku koje se događaju odmah nakon rođenja uzrokuju da se foramen ovale, ductus venosus i ductus arteriosus ubrzo zatvore, pa krvni optok poprima obilježja optoka u dječjoj i u odrasloj dobi. Katkada se foramen ovale i ductus arteriosus ne zatvore, što može uzrokovati ozbiljne poremećaje krvnog optoka, koji zahtijevaju kirurško liječenje.

Citiranje:

krvni optok. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/krvni-optok>.