kuglanje, športska igra kuglom kojom se, nakon kotrljanja po stazi, ruše čunjevi postavljeni na postolju na kraju staze. Natječu se pojedinci, parovi ili ekipe sastavljene od šest igrača ili igračica. S obzirom na veličinu i masu kugle i čunjeva te na vrstu materijala, dimenzije i oblik staze, razlikuju se 4 discipline kuglanja. To su kuglanje na asfaltnoj (28,5 m × 1,7 m), brvnastoj (32,5 m × 1,7 m, parket) i škarastoj stazi (27 m × 1,7 m, daske) te stazi za bowling (25,5 m × 1,53 m, parket). Danas je asfalt zamijenjen plastikom, a kuglanje na toj stazi naziva se klasičnim. Za prve 3 discipline promjer je kugle 16 cm, masa 2,85 kg, a ruši se 9 čunjeva. Po međunarodnom načinu natjecanja muškarci su do 2002. izvodili 200 hitaca, a žene 120. Danas svi izvode 120 hitaca. Od svakih 30 hitaca naizmjence se 15 hitaca izvodi samo u pune čunjeve (svaki hitac iznova u 9 čunjeva), a 15 na čišćenje (postupno rušenje svih čunjeva). Na početku staze nalazi se daska položnica (5,5 m) za zalet, polaganje kugle na tlo i početak kotrljanja. U bowlingu, koji se prilično razlikuje od ostalih disciplina kuglanja, ruši se 10 čunjeva. – Na otvorenome se kuglalo već u srednjovjekovnim gradovima Njemačke i Engleske, a potkraj XVIII. st. počele su se graditi prve dvorane za kuglanje. U Njemačkoj su se već 1769. pokušala sastaviti jedinstvena pravila kuglanja. Iz Europe je kuglanje preneseno i u SAD, gdje se razvilo u hazardnu igru, pa je 1840. bilo zakonski zabranjeno. Kako se to odnosilo na kuglanje s devet čunjeva, zabrani se potkraj XIX. st. doskočilo tako što je u igru uveden i deseti čunj, što je bio početak bowlinga. Športsko kuglanje potpuno se razvilo tek početkom XX. st. Danas je u Europi, pa i u nas, najraširenije kuglanje na klasičnoj stazi; europsko prvenstva održavala su se od 1949. do 1964., a svjetska prvenstva organiziraju se od 1953. – U Hrvatskoj se kuglalo potkraj XIX. st. po gostionicama, a nakon I. svjetskog rata kuglanje je organizirano kao šport. Prvi klub, Susedgradski kuglački klub, osnovan je u Zagrebu 1920., a Hrvatski kuglački savez 1939. Nakon II. svjetskog rata najuspješniji klubovi u kuglanju na asfaltnoj stazi bili su zagrebački klubovi Grmoščica, Medvedgrad i Medveščak te splitski Poštar, a u ženskoj konkurenciji Medvedgrad, Medveščak, Rijeka, Podravka i Tekstilac. Stanko Hladnik bio je 1949. europski prvak; pojedinačni svjetski prvaci bili su Jelena Šincek (1953), Nikola Dragaš (1972., 1974., 1976) i Biserka Perman (1982), u parovima Barbara Bulić, Štefica Krištof-Markan, Perman, Dragaš, Nevenka Bartolović, Marija Mađarević, Matko Bulka i Miroslav Kovač, a svjetske rekorde postavljali su Šincek, Božo Kombol, Dujam Smoljanović, Bulić, Dragaš, Krištof-Markan, Perman, Bulka i Kovač. Hrvatska ženska reprezentacija osvojila je 1992. svjetsko prvenstvo. U posljednje vrijeme značajni su uspjesi u juniorskoj konkurenciju. Hrvatska juniorska reprezentacija osvojila je 2011. na Svjetskom prvenstvu ukupno 11 medalja što ju čini najuspješnijom reprezentacijom.