kult (lat. cultus: njegovanje; štovanje, poštovanje), štovanje božanstva; kao javni organizirani izraz religioznosti postojao je već u najprimitivnijim prapovijesnim kulturama; u različitim narodima poprimio je diferencirane oblike. Glavne sastavnice kulta obično su žrtve koje se prinose transcendentalnomu Bogu, vrhovnomu biću, bogu-stvoritelju (osobito primicijalne žrtve), demonima, diviniziranim prirodnim silama (suncu, mjesecu, vatri, moru, vjetrovima) te diviniziranim biljkama i životinjama (totemizam) i idolima (fetišizam). Žrtvuju se najčešće plodovi i životinje, u nekih naroda i ljudi (Feničani, stari Meksiko). Kult je najčešće vezan uz određena mjesta (brežuljci, gajevi, jezera, hramovi) i dane (blagdani), a posebnu brigu o njemu vode vračevi, svećenici. Zajednica vjernika sudjeluje u molitvama, a prati kultne čine i simboličnim pokretima (klanjanje, klečanje, padanje ničice i sl.). U nekim religijama s dugom tradicijom kult je poprimio razvijene, često raskošne oblike (kršćanstvo, istočna i zapadna svečana liturgija). Osim kulta božanstva, postoji i kult osnivača pojedinih religija (npr. Mojsija, Bude, Muhameda), širitelja neke religije, njezinih mučenika i njihovih relikvija, kipova, slika. – Vjera u zagrobni život i magičnu moć pokojnikove duše dovela je do štovanja umrlih pripadnika porodice, roda itd., što se često razvilo (npr. u Rimljana, Japanaca) u organizirani kult predaka, kojima se podižu domaći oltari i prinose žrtve.
