kulturna antropologija

kulturna antropologija (sociokulturna antropologija), grana antropologije; društveno-humanistička znanost o čovjeku kao društvenom i kulturnom biću. Termin potječe iz američke antropologije, u europskoj se tradiciji poklapa u znatnoj mjeri s pojmom etnologije, a u Velikoj Britaniji s pojmom socijalne antropologije. Ključni je pojam kultura u najširem značenju te riječi. Kulturna antropologija usmjerena je na proučavanje kulture kao razvojne i dinamične kategorije u vremenskim i prostornim zbivanjima te uzajamno prožimanje procesa enkulturacije i generacijskoga prenošenja kulturnih vrjednota s procesima akulturacije i progresivnoga stvaralaštva. Obuhvaćajući društvene i kulturne pojave u cijelosti, s težištem na njihovoj interakciji, ona polazi od konkretnih istraživanja strukture i dinamike pojedinih sociokulturnih sustava i njihovih jedinstvenih obilježja, preko sagledavanja tipičnoga, do proučavanja općih obilježja ljudske kulture. Stoga kulturna antropologija zadire u područja svih posebnih društvenih i humanističkih znanosti o čovjeku i služi se njihovim rezultatima. Dvije su ključne perspektive kulturne antropologije: holistički pristup u razumijevanju kulture kao interaktivne složene cjeline i kulturni relativizam u prosudbi kulturnih pojava unutar njihova vlastitoga konteksta. Tradicionalna područja istraživanja uključuju društvenu strukturu, norme i običaje, političku strukturu, religiju, magiju, umjetnost i tehnologiju.

Suvremena kulturna antropologija ima korijene u razdoblju velikih geografskih otkrića i stvaranja kolonija, kada su tehnološki razvijenije europske kulture dolazile u dodir s različitim egzotičnim, tradicionalnim kulturama Afrike, Južne Amerike, Indije, Azije i pacifičkog otočja, kojih je kulturna i jezična raznolikost pobuđivala zanimanje za podrijetlo i razvoj kulture. Polovicom XIX. st., pod utjecajem teorije evolucije, javila su se prva sustavna evolucionistička tumačenja razvoja kulture i društva. E. B. Tylor, koji je 1888. u Oxfordu osnovao prvu katedru sociokulturne antropologije, i drugi predstavnici evolucionizma (npr. L. H. Morgan, J. G. Frazer) postavili su temelje kulturne antropologije kao znanosti kojoj je zadaća istraživanje zakonitosti evolutivnoga, progresivnog i stupnjevitoga razvoja kulture kroz koji prolaze sva društva. Potkraj XIX. st. javila se teorija difuzionizma, a početkom XX. st. vrlo utjecajna kulturnopovijesna antropološka škola, koja polazi od relativističkih postavki jedinstvenosti i povijesnoga partikularizma svake kulture (→ boas, franz; benedict, ruth; mead, margaret; sapir, edward). Između dvaju svjetskih ratova, pod utjecajem francuskih socioloških teorija (→ durkheim, émile; mauss, marcel), javile su se univerzalističke teorije u obliku funkcionalizma i strukturalizma. S pojavom novih ideja, u drugoj polovici XX. st. razvijali su se novi teorijski smjerovi kao što su simbolička antropologija (C. Geertz, V. Turner), u središtu koje su značenja kulturnih simbola kao prenositelja kulture i pokretača društvenih procesa, neoevolucionizam ili kulturna ekologija (L. A. White, Julian Steward, Marvin Harris), koja glavni uzrok evolucijskoga kretanja vidi u procesu prilagođivanja kulture specifičnim uvjetima okoliša, te postmodernizam, što ga obilježava kritički odnos prema tradicionalnoj antropologiji kao kolonijalnoj tvorbi. Suvremena antropološka istraživanja, uz tradicionalne plemenske zajednice, sve se češće usmjeravaju na proučavanje složenih i urbanih društava te nastoje pridonijeti rješavanju najvećih globalnih problema (etnički sukobi, siromaštvo i uništavanje okoliša).

kulturna antropologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34567>.