lebdeća vozila, pružna

lebdeća vozila, pružna, vozila koja se kreću lebdeći iznad posebno oblikovane pruge (kolosijeka). Zbog malog otpora, ta se vozila mogu ubrzati i do 500 km/h, pa su ponajprije predviđena za putnički promet, za sada na manjim udaljenostima. Njihova visina lebdjenja iznad pruge obično iznosi 20 do 50 mm, a prema principu djelovanja kojim se lebdjenje postiže razlikuju se elektromagnetski sustavi i zračni sustavi. Pogonsku silu koja vozilo pokreće prema naprijed obično razvija linearni elektromotor, kod kojega ulogu pokretnoga dijela preuzimaju sklopovi u samom vozilu, a njegov je nepokretni dio ugrađen u prugu.

Elektromagnetski sustavi za lebdjenje zasnivaju se na odbojnim, odnosno privlačnim elektromagnetskim silama kojima se vozilo podiže na visinu lebdjenja. Područje djelovanja tih sila između pruge i vozila naziva se magnetski jastuk, a vlak toga sustava kadšto se naziva i maglev (od magnetska levitacija). Prema načinu postizanja magnetskog jastuka, sustavi mogu biti dinamički ili statički. Elektromagnetski dinamički sustav radi na principu elektromagnetske indukcije koja nastaje relativnim gibanjem vodiča u elektromagnetskom polju. Kod takvih se sustava magnetsko polje stvara supravodljivim elektromagnetima ugrađenima u vozilu, a vodiči su položeni uzduž pruge. Gibanjem vozila, giba se i magnetsko polje u odnosu na vodiče, pa se, zbog struja u njima induciranih, stvara suprotno magnetsko polje, a time i odbojne sile koje odbijaju vozilo od pruge. Kako se lebdjenje postiže tek pri određenoj brzini, vozilo ima kotače na koje se oslanja tijekom pokretanja i zaustavljanja. Dinamički sustav razvija se u Japanu, gdje pokusna vozila postižu brzine veće od 500 km/h, a zahvaljujući napretku u istraživanju supravodljivih materijala, pred komercijalnom je realizacijom. Elektromagnetski statički sustav za lebdjenje temelji se na privlačnim silama raznoimenih magnetskih polova, pa takva vozila lebde i u mirovanju. Magnetsko se polje stvara s pomoću klasičnih elektromagneta smještenih u vozilu. Ono djeluje privlačnom silom na vrpce feromagnetskoga materijala položene duž donjih rubova pruge posebno oblikovana T-profila (nalik pruzi jednotračne željeznice) i time vozilo, koje magnetima obuhvaća rubove, dovodi u stanje lebdjenja. Taj se sustav u Njemačkoj istražuje u okviru projekta Transrapid od 1970., a na pokusnoj stazi duljine 32 km u blizini Bremena vozila su postigla brzine veće od 500 km/h i usavršena su za komercijalnu upotrebu. Od 2003. vozilo istog sustava u redovitom je prometu u Shanghaiju.

Zračni sustavi za lebdjenje stvaraju zračni jastuk upuhivanjem zraka ispod vozila, čime se lebdjenje ostvaruje jednako kao i kod lebdjelica. Pokazali su se tehnički dobrim rješenjima (npr. francuski Aérotrain Interurbain I-80 HV, ili američki Grumman TLVR), ali su zbog buke što ju stvara strujanje zraka i zbog velike potrošnje energije neprikladni za primjenu u putničkom prometu pa se dalje ne razvijaju. (→ aerovlak)