TRAŽI DALJE:
STRUKE:

liberalizam

liberalizam (franc. libéralisme, od libéral < lat. liberalis: slobodarski), slobodarstvo, političko naučavanje i ideologija prema kojoj je sloboda pojedinca temeljno polazište i kriterij vrjednovanja svih društvenih ustanova. Pojavio se u XVII. st. u Engleskoj i Nizozemskoj kao program otpora arbitrarnoj i apsolutističkoj vlasti monarha. Isprva je istupao sa zahtjevima za slobodom savjesti, vjerskom tolerancijom i ustavnim jamstvima individualnih prava. Taj je liberalizam bio utemeljen na ideji slobode kao odsutnosti vanjske prisile nad pojedinčevom djelatnošću te na njegovim mogućnostima da potpuno i neograničeno raspolaže vlastitim sposobnostima. Prema J. Lockeu sloboda pojedinca moguća je samo uz pretpostavku vlasništva, a onaj tko nema vlasništva mora raditi za drugoga i time postati ovisan o njegovoj volji, pa ne može voditi uman život i ne zaslužuje politička prava. Liberalizam XVIII. st. bio je zaokupljen ograničavanjem uloge države u gospodarskom životu. Oslanjajući se na načelo laisser-faire ti su liberali razvijali teoriju noćobdijske države. Liberalizam se izjednačivao s ekonomskim liberalizmom, koji se zauzimao za privatno vlasništvo, tržišnu konkurenciju i ograničenu ulogu države. Povećanje funkcija države sužava prostor pojedinčeve slobode te ugrožava dobrobit društva, pa zato državne funkcije treba strogo ograničiti. A. Smith pripisao je suverenu samo tri velike dužnosti: obranu društva od vanjskoga neprijatelja, zaštitu svakoga pojedinca od povrjeda što mu ih mogu nanijeti drugi pojedinci, te poduzimanje onih javnih radova koji se ne bi mogli obaviti ako ih se povjeri privatnomu poduzetniku. U liberalizmu XVIII. st. razvijena je teorija pravne države, prema kojoj država u obavljanju svojih funkcija može intervenirati u sferu tržišnoga društva samo na osnovi zakona. Zakoni izražavaju opći interes i donose se u predstavničkoj skupštini (parlamentu). Stoga parlament, kao središnja ustanova liberalne države na koju je delegirana vlast naroda, ne predstavlja posebne interese i želje nego opći um cjeline.

Od polovice XIX. st. liberalizam se povezivao s demokracijom. U djelu A. de Tocquevillea i J. S. Milla liberalizmu se daje novo značenje – on ujedinjuje političku jednakost s individualnom slobodom. Mnogi liberali postali su zagovornicima općega prava glasa, tajnoga glasovanja, plaćanja članova parlamenta i drugih demokratskih zahtjeva. Liberalna je stranka u Velikoj Britaniji sve do osnivanja Laburističke stranke u XX. st. zastupala i interese nižih slojeva. Liberalizam je postao sinonim za politički liberalizam, koji je zagovarao ljudska prava, toleranciju, zaštitu manjina, pravnu državu i predstavničku demokratsku vlast.

Potkraj XIX. i početkom XX. st. u Engleskoj se oblikovao novi, socijalni liberalizam, osobito u djelima Thomasa Hilla Greena i Leonharda T. Hobhousea, a zatim u 1930-ima s novom političkom ekonomijom J. M. Keynesa. Ti su mislioci napustili tradicionalnu doktrinu laisser-faire, pa su pokušali ujediniti individualnu slobodu s priznavanjem potrebe da se država učini odgovornom za ljudsku dobrobit, posebno za materijalne i obrazovne uvjete siromašnih. Država je dobila mnogo aktivniju ulogu, pa je prihvaćena kao pozitivna poluga društvenoga razvoja i uspostave minimalnih uvjeta za pojedinačni napredak. Socijalne nevolje kapitalizma, ponajprije nezaposlenost, ne mogu se, prema kejnzijanskim liberalima, riješiti djelovanjem slobodnoga tržišta nego državnom intervencijom u ekonomski život. I liberalni mislioci u SAD-u, poput J. Deweyja, usmjerili su liberalizam prema socijalnim ciljevima. Ali ondje se prihvaćanje novih metoda i ciljeva dogodilo u kontekstu velike krize 1929., nakon koje su socijalni liberali zadržali naziv liberala, a tradicionalni su se konzervativni liberali od tada počeli nazivati konzervativcima. Socijalni liberalizam, koji se u američkoj tradiciji češće naziva reformističkim, newdealskim ili welfare liberalizmom, dosegnuo je vrhunac u 1960-ima u programima Nova granica predsjednika J. F. Kennedyja i Veliko društvo predsjednika L. Johnsona.

Tijekom II. svjetskog rata i nakon njega konzervativni liberalizam vratio je dio svoje popularnosti, osobito otkako su se komunističke diktature počele shvaćati većom i trajnijom prijetnjom liberalno-demokratskim sustavima od desničarskih tiranija. Prevratničku ulogu odigrala je knjiga F. A. Hayeka Put u ropstvo (Road to Serfdom, 1944), u kojoj je autor zastupao tezu o socijalističkim izvorima nacizma, te viđenje svake socijalističke politike kao potencijalno totalitarne. Zato se treba vratiti klasičnomu liberalizmu – slobodnomu tržištu, vladavini zakona i ograničenoj vlasti. No sve do 1970-ih klasični, konzervativni liberalizam nije imao većega društvenih utjecaja. Tek su krize i neuspjesi socijalnoliberalnih ekonomskih politika u SAD-u da očuvaju poslijeratni ekonomski bum u posljednjoj četvrtini XX. st. pridonijeli usponu konzervativnoga liberalizma, pod nazivom neoliberalizam, u kojem su obnovljene ideje klasičnoga liberalizma (posjednički individualizam, slobodno tržište, minimalna država). U 1970-ima i 1980-ima neoliberalizam je postao uporištem modernih konzervativnih politika (M. Thatcher, R. Reagan), koje su usmjerene na deregulaciju, reprivatizaciju i smanjivanje socijalnih fondova. Sredinom 1980-ih taj je konzervativni liberalizam postao vodećom strujom oporbenoga mišljenja u komunističkim državama srednje i istočne Europe. Slom komunističkoga poredaka 1989–90. zato je i shvaćen kao povijesna pobjeda liberalizma nad komunizmom i povratak tih zemalja svojemu »prirodnomu putu razvoja« što ga je komunizam prekinuo. Međutim, ideološko pretvaranje liberalizma iz kritičkoga i prevratničkoga mišljenja u temelj postkomunističkih društava potaknuo je njegove kritičare i protivnike da mu pripišu sve socijalne probleme u transformaciji tih društava (socijalna nesigurnost, nezaposlenost i siromaštvo), te da ga označe ideologijom divljega, antisocijalnoga kapitalizma. I na svjetskom je planu neoliberalni model globalizacije označen glavnim uzrokom dramatičnih svjetskih problema – od uništavanja okoliša do rastućega siromaštva. Od pol. 1990-ih neoliberalni modeli i politike posvuda su podvrgnuti snažnoj kritici i preispitivanju. Istodobno, obnovljeno je zanimanje za druge tipove liberalizma, pa se potkraj 1990-ih sve više govorilo o komunitarnom liberalizmu, novom obliku socijalnog liberalizma, što ga simboliziraju politike »trećega puta« američkoga predsjednika Clintona (»novi demokrati«) i britanskoga premijera Blaira (»novi laburisti«), u kojem se individualna inicijativa povezuje s većom socijalnom osjetljivošću.

Sve tipove liberalizma ujedinjuju neke osnovne ideje i vrijednosti: sloboda kao nepostojanje vanjskih zapreka da pojedinac djeluje po vlastitoj volji, željama i sklonostima, uz uvjet da ne ugrožava isto takvo pravo drugih i da ispunjava obveze koje je sam dobrovoljno preuzeo; jednakost ljudi bez obzira na razlike u vjeri, ideologiji, rasi, naciji, klasi, spolu, staležu, profesiji, imetku i političkim uvjerenjima; tolerancija različitih uvjerenja, mišljenja i djelovanja sve dok priznaju slobodu i jednakost kao pravo svih članova zajednice i ne teže njihovu nasilnom ukinuću; individualizam kao načelo ustrojstva društva, a temelji se na zamisli o neovisnim pojedincima koji stupajući u međusobne odnose tvore društvo, ali i u društvu ostaju ono što jesu – pojedinci; pravno, organizacijski i funkcijski ograničena i jeftina država, koja se brine o sigurnosti svojih članova i održavanju općih nepristranih uvjeta za sve; predstavnička demokracija, u kojoj političke odluke ne donosi izravno narod nego njegovi zastupnici što ih narod bira na slobodnim natjecateljskim izborima na osnovi općega i jednakoga prava glasa, nositelji javnih ovlasti djeluju unutar utvrđenih konstitucionalnih okvira koji svim osobama jamče neometano uživanje njihovih individualnih i kolektivnih prava, a postoji djelotvorna zaštita u slučaju povrjede tih prava, uspostavljena je autonomija civilnoga društva i neovisna javnost.

Liberalne ideje i vrijednosti utkane su u temelje zapadne civilizacije, pa se na njih danas pozivaju mnogi pokreti i stranke koji ih tumače u skladu sa svojim sustavom vrijednosti. Zapadni se politički sustavi zato obično nazivaju liberalnim demokracijama.

Citiranje:
liberalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 9. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36345>.