lice.
1. U anatomiji (lat. facies), prednji dio glave od granice kose do brade, kojemu podlogu čine lične kosti. Razvija se tako što oko vanj. otvora prvotne usne šupljine (stomodeum) bujanjem mezenhima ispod epidermisa nastanu izbočine: nastavci za gornju i donju čeljust, neparni čeoni nastavak te nosni nastavci. Njihovim sraštenjem nastaje gornja i donja čeljust, usne, obrazi i vanj. dio nosa; nepotpunim sraštenjem nastaju rascjepi lica (→ rascjep usne, čeljusti i nepca). Obraz (lat. bucca) postranični je dio lica, omeđen odozgo jagodičnom kosti, straga živčanim mišićem (maseterom), odozdo trupom donje čeljusti, a prema sredini brazdom koja se spušta od nosa do kraja gornje usne (nazolabijalna brazda); građen je od kože, potkožnoga masnog tkiva, mišićnoga sloja i iznutra obložen sluznicom. U koži lica završava velik broj mimičnih mišića, koji mu daju različit izraz, najčešće u svezi s emocionalnim stanjem, ali i s nekim patološkim stanjima npr. lice umirućega (facies hippocratica). Upale na licu, osobito gnojne, opasne su zbog povezanosti žila lica sa žilama u unutrašnjosti lubanje.
2. U lingvistici, termin kojim se označava gramatička kategorija koja izražava odnose između sudionika u jezičnoj komunikaciji; također osoba. Obično se razlikuju tri lica: prvo, koje označuje govornika, drugo, za sugovornika (primatelja jezične poruke), i treće, za osobe ili stvari koje ne sudjeluju u komunikacijskom činu. U nekim je jezicima ta osnovna shema usložnjena zbog postojanja tzv. četvrtog lica (npr. u eskimskom jupiku), koje označuje neodređenoga sudionika u komunikaciji (»netko«), ili pak zbog razlikovanja tzv. inkluzivnih (ja i ti, mi …) i ekskluzivnih (ja i on, mi …) oblika prvoga lica množine (inkluzivnost i ekskluzivnost može se razlikovati i u drugome licu množine: ti i ti, vi …; ti i on, vi …, ti i oni, vi …), pri čem inkluzivni oblici označuju govornika, sugovornika i treće osobe, a ekskluzivni samo govornika i treće osobe, ali ne i sugovornika (npr. u polinezijskim jezicima, u starošpanjolskom). Sustav kategorije lica može biti usložnjen i na pragmatičkoj i stilističkoj razini, zbog postojanja posebnih ličnih oblika koji se upotrebljavaju za iskazivanje poštovanja (npr. upotreba drugog ili trećeg lica mn. umjesto drugoga lica jed. u mnogim eur. jezicima), ili radi izbjegavanja upotrebe prvoga lica jednine (npr. tzv. autorsko mi u znanstv. diskursu). Kategorija lica obično je iskazana na zamjenicama, a može, ali ne mora, biti iskazana i na glagolu (primjerice, u japanskome glagol nema ličnih oblika). Ako glagol u nekom jeziku iskazuje lice, obično je to lice subjekta u rečenici (kao u hrvatskome), nešto rjeđe lice subjekta i objekta (npr. u svahiliju), a ponekad lice subjekta, objekta i daljega objekta ili primatelja (npr. u abhaskome, jeziku koji se govori na Kavkazu). U nekim jezicima kategorija lica može biti iskazana i na adpozicijama (poslijelozima i prijedlozima, npr. u irskom), a može biti stopljena (»fuzionirana«) s kategorijom posvojnosti te iskazana posebnim posvojnim afiksima na imenicama (npr. u madžarskome).
