TRAŽI DALJE:
STRUKE:

list

ilustracija
LIST, elementi lista: 1. plojka, 2. peteljka, 3. baza, 4. rukavac, 5. jezičac
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

list (lat. folium), biljni organ kojemu je osnovna funkcija stvaranje org. tvari (→ fotosinteza; asimilacija). Preko listova odvija se i najveći dio isparavanja vode iz biljke (→ transpiracija). Tim funkcijama listova odgovaraju izvanjski oblik i anatomska građa. Tijekom razvoja biljke lisni se zametci pojavljuju egzogeno postrance odmah ispod vrha tjemeništa. Za razliku od stabla (os izdanka), koje na vrhu raste trajno, rast je lista ograničen. Iznimka je velvičija (Welwitschia mirabilis) iz afr. pustinje Namib: njezina dva nasuprotna, prizemno smještena lista, rastu pri bazi trajno, a na vrhovima propadaju. Osim pravih listova, razvijaju se i druge vrste listova. Mlada klica biljaka sjemenjača, odnosno gl. izdanak proklijale biljke, nosi u najdonjem dijelu klicine listiće ili supke (cotyledones), i to jednu u jednosupnica (Monocotyledoneae), dvije u većine dvosupnica (Dicotyledoneae) te dvije ili više u većine golosjemenjača (Gymnospermae). U jednih biljaka (npr. hrast, divlji kesten, crveni grah i dr.) supke pri klijanju ostaju pod zemljom obavijene sjemenom lupinom (hipogejsko klijanje), dok u drugih supke probijaju sjemenu lupinu i izdižu se iznad površine tla, te pozelene i neko vrijeme asimiliraju (epigejsko klijanje). Supke su spremišta pričuvnih tvari potrebnih za razvoj mlade biljke do pojave pravih listova, pa u pravilu njihova funkcija brzo završava. Iznimka su neke biljke iz tropske por. Gesneriaceae, npr. rod Monophyllea u kojega su dvije, isprva jednake, supke jedini listovi. Poslije se jedna jako poveća i razvije u jedini »zeleni list« iz čijega pazušca izbiju mnogi cvatovi. Iznad supki, os. u biljaka s podzemnom stabljikom, razvijeni su najprije ljuskavi pridankovi listovi (squamae), ili se iznad supaka na nadzemnoj stabljici odmah razvijaju pravi listovi. U gornjem dijelu stabljike oni postupno prelaze u vršne ili pricvjetne listove kao što su zalisci ili brakteje (bracteae) i predlistići (bracteolae).

Pravi listovi najčešće su razlučeni u plojku (lamina), peteljku (petiolus) i dno, podinu ili bazu lista (basis). Plojka je najvažniji dio lista, a služi za asimilaciju i transpiraciju. Većinom je plosnata, velika i tanka (poput papira), rjeđe žljebasta ili cjevasta (npr. list crvenoga luka, Allium cepa). Prema obliku plojke – što je vrlo bitno obilježje za razlikovanje vrsta, list može biti: iglast (folium acerosum), šilast (f. subulatum), linearan (f. lineare), suličast ili lancetast (f. lanceolatum), duguljast (f. oblongum), eliptičan (f. ellipticum), jajast (f. ovatum), naopako jajast (f. obovatum), okruglast (f. orbiculare), kosočetvoran (f. rhomboidale), bubrežast (f. reniforme), štitast (f. peltatum), klinast (f. cuneatum), lopatast (f. spathulatum), srcast (f. cordatum), trokutast (f. triangulare), kopljast (f. hastatum), streličast (f. sagittatum).

Vrh plojke također se razlikuje u mnogih biljaka pa po tome list može biti odrezan (f. truncatum), tup (f. obtusum), izrubljen (f. emarginatum), izrezan (f. excisum), zašiljen (f. acuminatum), oštar ili šiljast (f. acutum), oštrovršan (f. mucronatum). S obzirom na rub ili okrajak (margo) lisne plojke list može biti cijeli (f. integerrimum), pilast (f. serratum), nazubljen (f. dentatum), narovašen (f. crenatum), krpast (f. lobatum). To su sve nerazdijeljeni ili čitavi listovi (folia simplica). Ako zarezi na plojci sežu dublje, list je izrezan ili iscijepan (folium fissum), razrezan (f. sectum) ili različito (dlanasto ili perasto) razdijeljen (f. partitum). Mnoge biljke imaju sastavljene listove (folia composita), tj. imaju razgranjenu peteljku s gl. osi (rachis), a svaki ogranak nosi redovito manju plojku koja se zove liska ili listić (foliolum). Prema rasporedu lisaka list može biti dlanasto (f. palmatocompositum) ili (parno ili neparno) perasto sastavljen (f. pinnatocompositum), a prema stupnju razgranjenosti jednostruko (f. pinnatum), dvostruko (f. bipinnatum) ili višestruko sastavljen (f. multipinnatum).

U lisnoj plojci razvijene su žile (rebra ili nervi). U većine dvosupnica i paprati nervatura je lista mrežasta, dok listovi većine jednosupnica imaju paralelnu nervaturu. U listovima četinjača samo je jedna žila, dok neke paprati (npr. Adiantum) i stari tipovi golosjemenjača (Ginkgo) imaju račvastu ili viličastu (dihotomsku) nervaturu. Lisna je plojka anatomski prilagođena osnovnim funkcijama. S gornje i donje strane nalazi se epiderma, primarno kožno tkivo koje ima zaštitnu funkciju, a između se nalazi mezofil lista. Dio mezofila pod gornjom epidermom zove se palisadni ili asimilacijski parenhim. Sastoji se od jednoga do više slojeva gusto zbijenih, kloroplastima bogatih, valjkastih stanica raspoređenih okomito na površinu plojke, s malo međustaničnih prostora (intercelulara). Na donjoj je strani plojke spužvasti ili transpiracijski parenhim. Sastoji se od nepravilno oblikovanih stanica razdvojenih razmjerno velikim intercelularama, s malobrojnim kloroplastima. Cijeli sustav intercelulara povezan je s mnogobrojnim pučima (stome), koje se u kopnenih biljaka najčešće nalaze na donjoj strani lista (hipostomatski listovi), a služe izmjeni plinova (CO2 i O2) pri asimilaciji i izlučivanju vodene pare (transpiracija). Puči su građene od parova, ponajčešće bubrežastih, stanica zapornica između kojih je otvor (pukotina ili porus). Kroz taj se otvor uspostavlja veza između vanj. zraka i intercelularnoga prostora mezofila lista. Listovi s pučima na gornjoj strani plojke epistomatski su (npr. u vodenih biljaka s listovima na površini vode, kao što je lopoč), a amfistomatski s pučima na objema stranama.

Peteljka lista (petiolus) omogućava povoljan položaj plojci s obzirom na svjetlo, a dovodi joj vodu i odvodi asimilate. Može biti dulja ili kraća, a u mnogih biljaka nije razvijena, pa su listovi sjedeći (folia sessilia). Neki silaze bazom niz stabljiku (f. decurrentia), neki pak obuhvaćaju stabljiku (f. amplexicaulia), ili su prorasli (f. perfoliata). Dno ili baza lista (basis) može biti razvijena na različite načine, u obliku rukavca (vagina), jastučastih zadebljanja ili najčešće, pretežito u dvosupnica, u obliku palistića (stipulae). U nekih se biljaka razvijaju listovi različitih veličina u istoj zoni stabla (anizofilija), dok se u drugih, u različitim visinama (zonama) iste stabljike, pojavljuju listovi različita oblika (heterofilija). Listovi drvenastoga bilja redovito žive kraće nego stabljika na kojoj rastu. U mnogih životni vijek traje samo jednu vegetacijsku sezonu (listopadno drveće i grmlje), dok u nekih traje dvije ili više sezona (vazdazelene biljke).

U mnogih su biljaka neki listovi ili lisni dijelovi preuzeli druge funkcije, npr. u svezi s penjanjem stabljike, zaštitom od ugriza životinja, razmnožavanjem, pa su doživjeli različite preobrazbe (metamorfoze). Primjeri su lisni trnovi žutike, vitice graška, filodiji akacije u koje je plojka reducirana, a peteljka je poprimila oblik i funkciju plojke, zatim klopke za kukce u kukcoždernih biljaka (npr. Nepenthes) i dr. Cvjetne latice metamorfozirani su listovi koji bojom, oblikom i (ili) mirisom privlače kukce važne za oprašivanje i oplodnju mnogih biljaka.

Citiranje:
list. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 12. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36782>.