STRUKE:

Lujzinska cesta

Lujzinska cesta (također Lujzijana), cesta koja povezuje Rijeku preko Orehovice, Gornjega Jelenja, Mrzle Vodice, Lokava, Delnica, Skrada, Vrbovskoga, Severina na Kupi, Vukove Gorice, Netretića s Karlovcem; pripada joj odvojak od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra. Duga je 141 km, odnosno 134 km od Sušaka do Karlovca. Građena je 1803–11 (dio do Bakra 1820–24). Prema jednome mišljenju, nazvana je 1808. po carici Mariji Ludoviki (Via Ludovicea), trećoj supruzi cara Franje I. Prema drugome, uvrježenijem mišljenju nazvana je po njegovoj kćeri Mariji Lujzi, supruzi Napoleona I., jer je cesta dovršena tijekom francuske uprave. Glavni zagovornik gradnje ceste bio je biskup Maksimilijan Vrhovac, a financiralo ju je i njom upravljalo dioničko Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo. Cestu je projektirao podmaršal Filip Vukasović, koji je i nadzirao izgradnju njezina dijela od Rijeke do Netretića. Zadnju dionicu do Karlovca u dužini od 15 km završili su 1809–11. francuski graditelji maršala Marmonta. Izgrađena je s kolnikom širine 8,2 m, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4%, te s vrsnim kamenim mostovima i podziđem. Uz nju su postavljeni miljokazi, burobrani, propusti za odvodnju padalinskih voda, cisterne, ograde i drugi cestovni objekti. O održavanju ceste i objekata uz nju 1816–76. skrbilo je dioničko Društvo Lujzinske ceste sa sjedištem u Beču, koje je od Kraljevskog društva otkupilo cestu i dobilo koncesiju na uporabu sljedećih 50 godina. Društvo je izgradilo nekoliko spojnih cesta, cestarske kuće, mitnice, skladišta, a budući da je putovanje trajalo danima, podignulo je odmarališta i gostionice. Lujzijana se u prvoj polovici XIX. st. ubrajala među najbolje ceste Austro-Ugarske Monarhije, zadovoljavala je potrebe ondašnje trgovine i rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje te pritom potaknula razvoj prostora i naseljâ uzduž ceste. Godišnji je promet cestom 1827–29. iznosio u prosjeku 80 000 konjskih zaprežnih kola, 90 000 volovskih kola i 25 000 tovarnih konja. Izgradnjom željeznice 1860-ih i 1870-ih promet se znatno smanjio, osobito u prijevozu robe, pa se cestom odvijao još samo lokalni promet. Time su i prihodi od cestarina bivali sve manji, pa je Društvo gotovo svake godine bilježilo gubitke. Nakon raspuštanja Društva (1876) cesta je 1881. podržavljena te je ukinuto ubiranje vozarine. Rekonstruirana je 1910., dio kroz Delnice asfaltiran je 1940., a za II. svjetskog rata i dio od Rijeke do Grobnika; do kraja 1955. asfaltirana je gotovo cijela cesta (osim dijelova na kojima je ugrađena kamena kocka). Potkraj 1954. pušten je u promet dio ceste između Gornjega Jelenja do Sopača novom trasom, a dio stare ceste između Lokava i Mrzle Vodice potopljen je 1955. izgradnjom akumulacijskoga Lokvarskog jezera. Tada je završen i novi odsječak Vukova Gorica–Karlovac, čime je bio izbjegnut dulji put preko Netretića. Danas je veći dio cestovnoga prometa između Karlovca i Rijeke preuzela suvremena autocesta (dovršena 2008) položena južno od Lujzinske ceste.

Citiranje:
Lujzinska cesta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37466>.