struka(e): |

Luvijci, indoeuropski narod srodan Hetitima, naseljen u II. tisućljeću pr. Kr. u jugoistočnoj Maloj Aziji u sastavu hetitske države. Nakon njezine propasti (oko 1200. pr. Kr.) ušli su u sastav sirijskih država nasljednica.

Jezik. Luvijski je jezik anatolijske grane indoeuropske jezične porodice. Zabilježen je u dva oblika (prema nekim shvaćanjima riječ je o dva bliskosrodna jezika): klinopisni luvijski, koji se upotrebljavao u II. tisućljeću pr. Kr. u jugoistočnoj Maloj Aziji, te hijeroglifski luvijski, koji je većinom zabilježen u I. tisućljeću pr. Kr. u jugoistočnoj Maloj Aziji i na susjednim područjima Bliskoga Istoka (osobito u Siriji). Klinopisni su luvijski tekstovi većinom vjerske naravi, a zabilježeni su kao citati u tekstovima na hetitskom jeziku (→ hetiti, jezik). Ti su tekstovi pisani akadskim klinopisom i pohranjeni u arhivu u prijestolnici Hetita, Hatuši (današnji Boğazkale). Hijeroglifski luvijski natpisi nisu još do kraja razumljivi, među ostalim i zbog naravi hijeroglifskoga luvijskog pisma, u kojem je mnogo ideografskih znakova. To su uglavnom natpisi na spomenicima luvijsko-hetitskih vladara iz razdoblja XI. do VIII. st. pr. Kr., a među njima se ističe hetitsko-fenički dvojezični natpis kralja Asitawande iz Karatepea u južnoj Turskoj (oko 730. pr. Kr.). Luvijskomu jeziku bliski su novoanatolijski licijski jezici (→ licija, jezik), koji su se vjerojatno razvili iz nekoga luvijskog dijalekta.

Citiranje:

Luvijci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/luvijci>.