struka(e):

ars nova [~ no'va] (lat.: nova umjetnost), od početka XX. st. naziv za razdoblje glazbene povijesti približno od 1320. do 1380., a procvat doživljava u Francuskoj i Italiji. Ime je dobila prema istoimenoj raspravi francuskoga pjesnika, skladatelja i teoretičara Ph. de Vitryja nastaloj oko 1322. Ars nova je razdoblje novih humanističkih nastojanja u povijesti glazbe koja se očituju u većem posvjetovljenju glazbenih oblika i napuštanju čvrste veze s liturgijskim glazbenim predlošcima i tekstovima latinskoga podrijetla kao temeljima novonastalih skladbi. Glazbeni repertoar smjera ars nova obilježuju odreda polifonski glazbeni oblici tzv. dvostrukoga moteta i višeglasnoga Lieda. Razvija se sustav menzuralne notacije, a pojam autorstva zamjenjuje stoljetnu praksu skladateljske anonimnosti. Važni su izvori glazbe iz razdoblja ars nova pet glazbenih rukopisa (Ivrea, Apt, Chantilly, kodeksi Squarcialupi i Rossi). Najznačajniji su predstavnici razdoblja ars nova u Francuskoj Ph. de Vitry, Johannes de Muris i G. de Machault, autor prve cjelovite polifonske skladbe nekoga skladatelja. Za razdoblje talijanske ars nova značajan je razvoj višeglasnih vokalnih oblika (madrigal, caccia i ballata), a među najizvrsnije autore ubrajaju se Jacopo da Bologna i F. Landini.

Citiranje:

ars nova. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ars-nova>.