militarizam (franc. militarisme, od lat. militaris: vojni), prevlast vojnih idejâ, običaja i interesa, odnosno upravljanje društvom u skladu s vrijednostima vojnog mentaliteta. Očituje se povlaštenim društvenim položajem vojnog osoblja, posebno njegova vodstva, podupiranjem vojnog sustava vrijednosti, isticanjem vojnog mentaliteta kao uzorna društvena obrasca, veličanjem ratničkih i borbenih vrlina i sl. Pojam je nastao 1860-ih u Francuskoj. Njime su republikanci i socijalisti obilježavali bonapartističku vlast i odsudnu ulogu vojske u njoj. Potom se militarizam javlja i kao oznaka za pruski vojni duh i društveno ustrojstvo Njemačke za kancelara O. von Bismarcka. Različiti oblici militarizma postojali su i u povijesno ranijim razdobljima (politički utjecaj i ekonomska moć vladara, na osnovi vojne snage, stvaranje vojno–feudalne aristokracije i dr.), u kojima je učestalost ratovanja podupirala društvenu moć vojske. U novijoj povijesti militarizam se javlja kao težišni sadržaj totalitarnih sustava (fašizma, nacionalsocijalizma, staljinizma, maoizma i sl.), u kojima ima važnu ideološko–kulturnu ulogu. Sastavnica je diktatura i vojnih režima u više država (ponajviše u Africi i Aziji). U demokratskim sustavima uspostavlja se civilni nadzor nad vojskom, za razliku od militarizma koji uključuje vojni nadzor nad civilnim područjima. Jačanje tzv. vojno–industrijskog kompleksa u razvijenim demokratskim državama ponegdje se procjenjuje kao moguća militaristička prijetnja.
