TRAŽI DALJE:
STRUKE:

mimeza

mimeza (grč. μίμησις: oponašanje, nasljedovanje).

1. Jedan od najstarijih i najutjecajnijih pojmova starogrčke poetike i estetike, koji označuje oponašateljski i prikazivački odnos umjetnosti prema stvarnosti. Koncepcija umjetnosti kao mimeze javila se u antičko doba u sklopu dokazivanja prednosti filozofije nad pjesništvom, koje se do pojave sofista držalo najznačajnijim oblikom pohrane tradicijskih vrijednosti. U tom ga je smislu prvi rabio Platon u Državi razmatrajući političku i pedagošku vrijednost umjetnosti. Po njem je sva umjetnost mimetična, dapače sjena »sjene«, i to zato što odražava prirodu, koja i sama tek odražava vječni poredak ideja. Odatle i dvostruka optužba na račun umjetnosti, s jedne strane kao krivotvorine prirode, a s druge kao nemoralne učiteljice života koja zavodi mlade na poistovjećivanje. Aristotel je u Poetici prevrjednovao i promijenio shvaćanje mimeze. Ona je po njegovu shvaćanju nagon za učenjem zajednički svim ljudima, a pjesništvo je samo jedna od njegovih manifestacija. Pjesnička mimeza nije puko oponašanje prirode, nego prikazivanje njezine skrivene razvojne mogućnosti. Dramsku mimezu Aristotel je odredio kao prikazivanje radnje (grč. μῦϑoς, mỹthos), koja nije puki slijed događaja, nego strukturirana i dovršena cjelina koju je izumio pjesnik. Mimeza se tako već približila značenju umjetničkog stvaranja (grč. ποίησις, poíēsis). Pjesnik ipak ne stvara neku novu prirodu, već izvlači ono univerzalno iz postojeće prirode pa je radnja koju prikazuje ustrojena po zakonima vjerojatnosti i nužnosti. Zato je Aristotel i mogao zaključiti da je pjesništvo filozofskije i istinitije od povijesti jer ona prikazuje činjenice zadržavajući se na površini stvari. No u Aristotelovu pojmu mimeze dimenzija je stvaranja još tijesno povezana s dimenzijom otkrivanja (grč. εὕρεσις, heúresis), što će izazvati podvojenu recepciju njegove koncepcije i unijeti u nju dvosmislenost koje se nije oslobodila sve do danas. Tako se kolebanje između mimeze kao oponašanja i mimeze kao oblikovanja javilo već u helenističkom i rimskom razdoblju antike. Mimeza se tada poimala kao oponašanje (lat. imitatio) klasičnih pjesnika, tj. modela prirode u djelima klasične tradicije (npr. Vergilija, Cicerona i dr.). Budući da je riječ o retoričkim modelima, a ne o prirodi samoj, takvo je shvaćanje ipak pripomoglo u izgradnji shvaćanja književnosti kao umjetnosti riječi. Naime, iako je već Aristotel učinio značajan pomak od oponašanja k oblikovanju, ipak se njegov pojam mimeze još dugo tumačio tako da jezik oponaša neku postojeću stvarnost, a ne da stvara vlastitu. I pjesnici i poetičari humanizma i renesanse pokušavali su zadržati to tumačenje mimeze, ali više nisu uspijevali utvrditi kriterije prirodnosti što ju pjesništvo ima oponašati. Zato se u XVIII. st. pod utjecajem Leibnizove teorije o mogućim svjetovima razvila romantičarska koncepcija umjetnosti koja je odbacila zahtjev za mimezom prirode te za imitacijom stila i vrsta klasične književnosti, pa je pred umjetnost postavila zahtjev izvornosti i maštovite spontanosti književnih oblika. Platonovska doktrina oponašanja zbilje, međutim, obnovila se u XIX. st. u razdoblju realizma. U kritici je tada prešutno prihvaćanje realističke književnosti kao »prikaza stvarnoga života« zapostavilo oslanjanje književnosti na postupke tadašnje historiografije, biologije i sociologije, koje uvođenjem kriterija znanstvene istine priskrbljuju pripovijedanju prešutno uporište za ovjeru oponašane stvarnosti. U XX. st., u sklopu teorijskog i filozofskog »okreta k jeziku«, vratila se romantičarska spoznaja o upletenosti jezično strukturirane svijesti u opažanje stvarnosti. Tako primjerice dekonstrukcija naglašava da je tzv. izvorni predmet koji mimeza tobože samo oponaša zapravo uvijek već stvoren njezinim jezičnim, žanrovskim i stilskim postupkom.

2. U mineralogiji, pojava da kristali nekog minerala, koji su zapravo sastavljeni od zakonomjerno sraslih lamela, imaju veći stupanj simetrije nego same lamele; takvi se kristali nazivaju mimetski kristali. Mimeza se osobito ističe ako su vanjski upadni kutovi nevidljivi. Mimetske kristale tvori npr. mikroklin, koji pokazuje simetriju monoklinskoga sustava, a lamele su kristalizirane u triklinskom sustavu, zatim rompski piroksen, izgrađen od monoklinskih mikrolamela, pseudokubični leucit, izgrađen od polisintetskih lamela i dr.

Citiranje:
mimeza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40983>.