struka(e):

mladogramatičari, naziv za skupinu lingvista okupljenih ugl. pri Sveučilištu u Leipzigu od 1870-ih, koji su razvili osobite poglede na jezik i načela jezičnoga razvitka. Stoga se govori i o mladogramatičarskoj lingvističkoj »školi«, u koju se svrstavaju i mnogi drugi lingvisti koji su dijelili iste teorijske postavke sve do pol. XX. st. (u nas, primjerice, T. Maretić, S. Ivšić i P. Skok). Isprva je naziv mladogramatičari bio ponešto podrugljiv, jer su ga osnivačima mladogramatičarskoga pokreta nadjenuli njihovi protivnici starijeg naraštaja, no naziv pokreta ubrzo su prihvatili i njegovi utemeljitelji: K. Brugmann, B. Delbrück, H. Osthoff, A. Leskien, H. Paul, i dr. Na mladogramatičare bitno je utjecao polet prirodnih znanosti u drugoj pol. XIX. st., te je u osnovi njihova naučavanja zamisao da se jezični razvitak može opisati s pomoću empirijski utemeljenih, ali opovrgljivih, glasovnih zakona. Prema mladogramatičarima, »glasovni zakoni ne znaju za iznimke« (A. Leskien), a prividne iznimke mogu se objasniti djelovanjem analogije. Osnovnu potkrjepu tomu načelu pružilo je otkriće dan. lingvista K. A. Vernera, prema kojemu neke prividne iznimke u promjeni indoeur. suglasnikâ u germ. jezicima nalaze prirodno objašnjenje uzme li se u obzir mjesto indoeur. naglaska (»indoeuropski bezvučni suglasnici postaju zvučnima u sredini riječi, ako neposredno ispred njih nije stajao indoeuropski naglasak«); to je pravilo poznato pod imenom »Vernerov zakon«. Jezik su mladogramatičari promatrali kao u osnovi pov. pojavu, a ulogu su jezične znanosti vidjeli u pov. tumačenju nastanka pojedinih glasova, oblika i konstrukcija. Time je prvi put lingvistika prestala biti pukom vještinom gramatičke deskripcije te postala eksplanatornom (objašnjavačkom) disciplinom, poput prirodnih znanosti. Mladogramatičari su se osobito bavili poredbenom gramatikom indoeur. jezikâ, što je dovelo do velikih, sintetskih djela poput Nacrta poredbene gramatike indoeuropskih jezika (1886–1916) K. Brugmanna i B. Delbrücka. Teorijske osnove mladogramatičarskog naučavanja razradio je osobito H. Paul u djelu Počela jezične povijesti (1880), koje je i danas vrijedan izvor zapažanja o pojavama i načelima u povijesti jezika. Često se isticalo kako su mladogramatičari zanemarivali sinkronijski opis živih jezika i usredotočivali se samo na pov. izvore o mrtvim jezicima, što nije posve točno; valja istaknuti vrijedne deskriptivne prinose koje su pripadnici mladogramatičarske škole dali u opisivanju lit. jezika (A. Leskien), ali i neindoeur. porodicâ, poput ugrofin. jezikâ (Zsigmond Simonyi), jezika bantuske skupine nigersko-kordofanske porodice (C. Meinhoff) itd. U istraživanju pojedinih jezika mladogramatičari su os. pozornost obraćali točnom utvrđivanju činjenica i detaljnoj filološkoj obradbi, zbog čega su kadšto zanemarivali sustavnost i tipološke korelacije među jezičnim pojavama.

Citiranje:

mladogramatičari. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mladogramaticari>.