Montesquieu, Charles Louis de Secondat, baron de la Brède et de

ilustracija
MONTESQUIEU, Charles Louis de Secondant

Montesquieu [m61533tεskjø'], Charles Louis de Secondat, baron de la Brède et de, francuski pravnik, politički mislilac i pisac (dvorac La Brède kraj Bordeauxa, 18. I. 1689Pariz, 10. II. 1755). Nakon završetka studija prava postao je 1714. vijećnik, a 1716. predsjednik Vrhovnoga suda u Bordeauxu. Njegov intelektualni interes sezao je, međutim, daleko izvan granica sudačke službe: za Académie des Sciences u Bordeauxu napisao je velik broj rasprava s područja fizike, fiziologije, histologije, političke ekonomije i filozofije, koje su znatno oblikovale njegov racionalistički pogled na svijet utemeljen na ideji o uzajamnoj uvjetovanosti prirodnih i društvenih pojava. Svoje političko uvjerenje očitovao je u epistolarnoj satiri Perzijska pisma (Lettres persanes, 1721), u kojoj je duhovito izvrgnuo ruglu intelektualno i moralno propadanje francuske vladajuće klase za regentstva Filipa Orleanskoga. Da bi ispitao političko i socijalno uređenje drugih europskih država, odrekao se sudačke službe i 1728. krenuo na put po Austriji, Ugarskoj, Italiji, Švicarskoj, Nizozemskoj i Engleskoj. Posjetio je hrvatske krajeve te opisao luku Bakar i stanovnike Gorskoga kotara. Nakon povratka u Francusku živio je naizmjence u Parizu i na svojem imanju, te objavio prve rezultate svojih povijesnih istraživanja u djelu Razmatranja o uzrocima veličine i propasti Rimljana (Considérations sur les causes de la grandeur des Romains et de leur décadence, 1734). U toj je studiji pokušao dati logičku interpretaciju povijesti, pri čem je, uzimajući Rim kao primjer, dokazivao da »svijetom ne vlada slučaj«, nego da »postoje opći uzroci, fizički i moralni, koji djeluju u svakoj državi, bilo da ju uzdižu, održavaju ili ruše«, i da su »svi slučajevi ovisni o tim uzrocima«. U kapitalnome djelu, O duhu zakona, ili odnosu koji zakoni moraju imati s ustrojstvom svake vlasti, običajima, klimom, religijom, trgovinom itd. (De l’Esprit des lois, ou Du rapport que les lois doivent avoir avec la constitution de chaque gouvernement, les mœurs, le climat, la religion, le commerce etc., 1748), razradio je, na temelju svojega determinističkoga shvaćanja povijesti, političku teoriju, po kojoj se – iako plemić – svrstao među prve zastupnike građanske ideologije kada je građanstvo okupljalo snage za predstojeći otvoreni sukob s pristašama apsolutističke monarhije. Ako je »duh« pravnih propisa neke države određen sumom njihovih recipročnih odnosa i odnosom cijeloga pravnoga sustava sa svim onim prirodnim i društvenim činiteljima s kojima stoji u uzročnoj vezi, onda sudbina naroda očito ne ovisi o pukome slučaju, ni o nekakvoj nadnaravnoj Providnosti, ni o kraljevskoj volji, nego o objektivnim zakonima prirodnog i društvenog razvoja koje razum može pojmiti. Tako je univerzalni kauzalni princip suprotstavljen ne samo fatalizmu agnostika već i teleološkomu nauku Crkve i samovoljnoj praksi autokrata. Prihvatio je antičku teoriju o trima osnovnim oblicima državne vlasti (tiranija, monarhija, republika). Montesquieu analizira svaku od njih i zaključuje da je republika, u kojoj vlast pripada narodu, idealan, ali rijetko ostvarljiv i još teže održiv oblik vladavine. Stoga se zauzima za konstitucionalnu monarhiju engleskog tipa kao kompromisno rješenje kojim se, po njegovu mišljenju, može lakše postići najviši politički cilj: blagostanje naroda uz potpunu osobnu slobodu unutar granica utvrđenih zakonom. Zakonitost treba biti vrhovno načelo u državi, a to znači da zakon treba biti iznad vlasti. Radi sprječavanja zloupotreba vlasti, dakle i kršenja zakonitosti, do čega dolazi nužno kada se sva vlast nalazi u rukama jednoga čovjeka, koji time postaje svemoćan, on u Duhu zakona predlaže politički sustav u kojem je državna vlast podijeljena na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, koju obnašaju tri posebna, uglavnom samostalna državna organa (zakonodavno tijelo, šef izvršne vlasti i sudbeni organi), od kojih svakomu pripada samo jedna od tih triju vlasti. Time je on postao tvorac tzv. teorije o podjeli ili diobi vlasti, koja je temelj liberalne demokracije. Montesquieu se zauzima i za podjelu predstavničkoga tijela na dva doma, po ugledu na Englesku (Donji dom – House of Commons i Gornji dom – House of Lords). Građanstvu je Duh zakona poslužio kao ideološko oružje u borbi protiv feudalnog apsolutizma. Načelo podjele vlasti provedeno je najprije u Ustavu SAD-a (1787), u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789), a u XIX., XX. i XXI. st. u ustavima gotovo svih suvremenih demokracija. Naučavanjem o utjecaju podneblja, konfiguracije terena i ostalih ambijentalnih uvjeta na gospodarski, politički i duhovni život društva, zastupao je svojevrstan geografski determinizam, te anticipira sociogeografsku znanost.

Citiranje:
Montesquieu, Charles Louis de Secondat, baron de la Brède et de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 22. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41799>.