Nagorno-Karabah

Nagorno-Karabah [nago'~ ~ba'h] (ruski; azerbajdžanski Dağlıq Qarabağ, armenski Artsakh i Lernayin Gharabagh, u nas katkad Gorski Karabah), područje u Azerbajdžanu; 4400 km², 130 563 st. (2015), od čega Armenci 99,7%, Rusi 0,2%. Od 189 085 st. 1989. god. Armenci su činili 76,9%, a Azerbajdžanci 21,5%. Sastoji se od većega planinskoga dijela (do 3724 m visoki planinski lanci Maloga Kavkaza) na sjeveru i zapadu i nizinskoga područja na istoku i sjeveroistoku. Vodeni tokovi pripadaju porječju Kure i pritoka Araksa. Niži dijelovi gorja obrasli su stepama, koje visinom prelaze u pretežno listopadne šume i alpsku vegetaciju. Šume pokrivaju 26% područja. Najveći je grad i privredno središte Stepanakert (armenski) ili Xankəndi (azerbajdžanski), a ostala su veća gradska naselja (2015) Martuni (4478 st.), Martakert (4600 st.) i Šuša (4064 st.). Najgušće su naseljena prigorska područja. Glavne su kulture ozima pšenica, ječam, duhan, pamuk. Vinogradarstvo. Važna je grana privrede stočarstvo; uzgajaju se ovce i goveda. Proizvodnja svile; podrumarstvo (Askeran, Krasni, Bazar). Iskorištavaju se ležišta ruda bakra i zlata. Drvna, prehrambena i građevinska industrija. Ćilimarstvo. – Regiju je 1813. anektirala carska Rusija prilikom osvojenja kavkaskoga područja. U sastavu je Rusije do Listopadske revolucije i Ruskoga građanskog rata (1918–22), kada su ju do 1920. držale postrojbe bjelogardijaca. Nakon pobjede sovjetskih snaga Nagorno-Karabah bio je, unatoč armenskoj većini, proglašen autonomnom oblašću Azerbajdžanske SSR (ruski Nagorno-Karabahskaja avtonomnaja oblast/Нагoрнo-Кaрaбaxскaяa aвтoнoмнaя oблaсть); 1922–36. bio je u sastavu Zakavkaske SFSR. Tijekom 1960-ih i 1970-ih bila su neuspješna povremena armenska nastojanja za sjedinjenjem Nagorno-Karabaha s Armenskom SSR. Uoči raspada Sovjetskoga Saveza, armenski zastupnici u oblasnoj (karabaškoj) vladi glasovali su za takvo sjedinjenje (20. II. 1988), nakon čega je u pojedinim azerbajdžanskim gradovima (Sumgaitu/Sumqayıtu, Kirovabadu/Gəncəu i dr.) došlo do nasilja nad Armencima. Armenska SSR 1. XII. 1989. pristala je na sjedinjenje Nagorno-Karabaha. Na početku 1990. i 1991. armenska zajednica bila je izložena napadima i u Bakuu, iz kojega se u cijelosti iselila (oko 200 000 st.); istodobno su Azerbajdžanci masovno odlazili iz Nagorno-Karabaha, gdje su armenske vlasti 3. IX. 1991. proglasile republiku (procjenjuje se da je oko 270 000 Azerbajdžanaca napustilo Armeniju). U studenome 1991. azerbajdžanska je vlada odgovorila ukidanjem autonomije. Na armenskom referendumu u Nagorno-Karabahu 10. XII. 1991. podržana je neovisnost; isti je dan azerbajdžanska vojska topništvom napala Stepanakert. Karabaška neovisnost proglašena je 7. I. 1992., a priznala ju je jedino Armenija. Borbe su okončane sredinom 1994. s više od 20 000 poginulih (pojedine procjene navode i do 100 000 poginulih). Osim većega dijela Nagorno-Karabaha, armenske snage zauzele su i pojedina susjedna područja, uključujući dio oko grada Lačina (armenski Berdzor), koji Nagorno-Karabah povezuje s Armenijom (samoproglašena Republika Artsakh; 11 500 km², 145 053 st., 2015). Procjenjuje se da je pod armenskim nadzorom 15 do 20% azerbajdžanskoga teritorija (uključujući Nagorno-Karabah). Od 1994. spor se nastoji riješiti pregovorima. Robert Kočarjan bio je premijer Nagorno-Karabaha 1992–94. i njegov predsjednik 1994–97; od 1998. predsjednik je Armenije. Početkom 2000-ih nastavljeni su pregovori o statusu Nagorno-Karabaha, uz posredovanje Francuske, Rusije i SAD-a.

Citiranje:
Nagorno-Karabah. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 4. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42793>.