natapanje (irigacija, navodnjavanje), melioracijsko-agrotehnička mjera kojom se, u razdoblju nedostatnih oborina, voda umjetno dodaje tlu kako bi se osigurao visok urod poljoprivrednih kultura. Za natapanje se upotrebljava voda iz vodotoka, jezera, akumulacija i podzemna voda. Osnovni su načini natapanja: površinsko, podzemno, natapanje kišenjem i natapanje kapanjem. Površinsko natapanje najstariji je sustav. Kod njega se razlikuju: prelijevanje, plavljenje i natapanje u brazdama. Prelijevanje se primjenjuje na nagnutim terenima, a voda se u tankom sloju pušta preko tla. Dijelovi zemljišta različite veličine i nagiba mogu biti ograđeni niskim nasipom. Intenzitet natapanja određuje se količinom vode te nagibom i duljinom parcele. Na kraju se preostala voda sabire i odvodi plitkim kanalima (brazdama) te ponovno koristi. Metoda je pogodna za kulture gustoga sklopa. Plavljenje se također primjenjuje na nagnutim zemljištima, na kojima se niskim nasipima ograde vodoravne, stubaste površine (kasete). Veličina kaseta ovisi o nagibu zemljišta. One se pune vodom u sloju od 10-ak cm, a tlo ju lagano upija. Taj se način koristi uglavnom pri uzgoju riže. Natapanje u brazdama primjenjuje se u nasadima sađenima u redove (povrće, okopavine, voćnjaci). Voda se pušta u brazde duboke 10 do 20 cm, ovisno o nasadu, razmaknute 60 do 150 cm. Podzemno natapanje (subirigacija) provodi se s pomoću izbušenih cijevi ukopanih u tlo. Razina dodane vode nadzire se otvorenim kanalima. Kišenje je sustav dovođenja vode cijevima pod tlakom i prskanjem kroz posebne mlaznice, statično ili pokretno raspoređene po oranici. Postoje različita tehnička rješenja, a za uspostavljanje tlaka u mlaznicama potrebna je dodatna energija. Natapanje kapanjem provodi se cijevima, postavljenima uzduž redova nasada. Na cijevima su mali otvori koji lagano, kap po kap, ispuštaju vodu u blizini korijena biljke. To je najekonomičniji način natapanja jer troši najmanje vode, a i tlak je u sustavu nizak pa za njegovo održavanje ne treba dodatna energija. Pogodan je za primjenu u povrćarstvu i voćarstvu.
Tijekom povijesti voda je bila odlučujući čimbenik u razvoju poljoprivrede i ljudske civilizacije. Zahvaljujući obilju vode za natapanje, prve su civilizacije nastajale oko rijeka Eufrata i Tigrisa (sumerska), Inda (indijska), Žute rijeke (kineska) i Nila (egipatska). Razvojem poljoprivrede te su civilizacije zadovoljile svoje potrebe za hranom i oslobodile dio svojega društva za druge djelatnosti te time još više ubrzale svoj razvoj. Svim tim, međusobno udaljenim civilizacijama, bili su zajednički visoki kulturni razvoj i, konačno, propast društva. Oboje je bilo uvjetovano vodom. Pozitivni učinci natapanja odmah su vidljivi, dok se oni negativni pokazuju tek nakon više stoljeća. Svaka kopnena slatka voda, naime, sadrži otopljene kalcijeve, magnezijeve, kalijeve i natrijeve sulfate, karbonate i kloride, pa se intenzivnim natapanjem, u današnjim tehničkim uvjetima, tlu godišnje dodaje i do pet tona tih soli po hektaru. Posljedica je zaslanjivanje, koje ubrzo uzrokuje smanjenje plodnosti, pa i potpunu neplodnost tla. I danas se procjenjuje da zaslanjivanje tla širom svijeta godišnje umanjuje dohodak za približno 11 mlrd. USD. Problem se pokušava riješiti desalinizacijom vode, ali je voda iz takvih postrojenja preskupa pa njezina primjena nije ekonomski opravdana.
Drugi, aktualni problem, vezan uz natapanje ograničene su rezerve vode na Zemlji. Podzemne rezerve vode nestaju jer su neobnovljive, a za natapanje npr. samo California koristi 1,6 mlrd. m³ vode godišnje, što je 15% ukupno korištenih podzemnih voda u SAD-u. U vrijeme naglašene potrebe zauzimanja za održivi razvoj, natapanje, iako trenutačno vrlo isplativa agrotehnička mjera, ne može ga osigurati.
Procjenjuje se da je vrijednost uroda s natapanih površina oko 625 USD po hektaru godišnje, dok je ona s nenatapanih površina između 17 i 95 USD po hektaru godišnje. Ulaganja u opremu za natapanje također su velika. Prema podatcima Svjetske banke (1995) prosječna cijena postrojenja za natapanje iznosi 4800 USD po hektaru godišnje (s rasponom od 1370 do 18 300 USD po hektaru godišnje). Cijena novih sustava za natapanje u stalnom je porastu, pa je tako u Indiji i Indoneziji od 1970. do danas udvostručena. Kako je natapanje kapitalna investicija, ono može biti opravdano samo uz visoko usavršenu tehnologiju poljoprivredne proizvodnje.
Danas oko 40% svjetske proizvodnje hrane dolazi s natapanih oranica, a 60% sustava za natapanje mlađe je od 50 godina, što govori o iznimno brzom razvoju i širenju tehnika natapanja. U Hrvatskoj se natapa manje od 1% (oko 5500 ha) ukupnih poljoprivrednih površina (Istra, dolina Neretve, okolica Zadra i Benkovca, Slavonija). U bližoj budućnosti planira se povećanje natapanih površina na 30 tisuća hektara. SAD, trenutačno najveći proizvođač i izvoznik hrane, intenzivno natapa 11% poljoprivrednih površina s približno 10 tisuća tona vode po hektaru godišnje.
