neoimpresionizam (neo + impresionizam), slikarski smjer koji se 1880-ih razvio u Francuskoj (začetnik G. Seurat), odakle se proširio i u neke zemlje zapadne Europe. Empiričku metodu rastavljanja boja, kojom su se služili impresionisti, neoimpresionizam je nastojao provesti na temelju znanstvenih rezultata (istraživanja E. Chevreula, H. L. F. von Helmholtza i Ogdena Rooda na području optike). Rastavljajući lokalne tonove na osnovne, čiste boje, neoimpresionisti su ih nanosili na podlogu u obliku sitnih mrlja, odn. točaka (odatle i nazivi divizionizam i poentilizam). Te se točkice čistih boja stapaju na mrežnici gledateljeva oka u određene šare i nijanse. Francuski službeni Salon imao je prema tom novom slikarskom smjeru negativan odnos, pa je G. Seurat postao jednim od osnivača Salona neovisnih (Salon des Indépendants). Toj su skupini pripadali i P. Signac, Henri-Edmond Cross, Charles Angrand i Albert Dubois-Pillet. Izvan Francuske istaknuti su predstavnici neoimpresionizma G. Segantini i Angelo Morbelli u Italiji i H. van de Velde u Belgiji. Iako je trajao kratko, imao je znatan utjecaj na P. Gauguina, V. van Gogha, H. Matissea i H. Toulouse-Lautreca.
