nirvana (sanskrt. nirvāṇa: bežudnja, bestrašće, utrnuće, od nir: bez i vān ili vā: puhati).
1. U brahmanizmu, jedan od naziva za stanje oslobođenja poniranjem u brahman; najviše transcendentno stanje svijesti, u kojem je biće oslobođeno patnje, smrti i ponovnoga rođenja te svih drugih okova ovoga života.
2. U ranom budizmu, oslobođenje od vječnoga toka zbivanja (saṃsāra), »utrnuće« svijesti o sebi. – Kako je svijest (ātman) kao nosilac »žeđe za životom« (tṛšṇā) i djelatnosti (karman) izvor neznanja (avidyā) ili osnova patnje (dukkha), koja je bit egzistencije svih bića, to se u kontemplativnom zamiranju osobne svijesti postiže oslobođenje od patnje i praznine (śūnyatā). Istodobno, takvim poniranjem (dhyāna) čovjek se uključuje u skrivenu uzročnost saṃsāre. Postignuće nirvane ne znači ni sjedinjenje relativnoga bića s apsolutnim u smislu vedantinskoga panteizma koji nalazimo u upanišadima, a ni apsolutni nihilizam. U tom pogledu Buda propovijeda nauk o »srednjem putu«, pa u duhu indijske logike formulira nirvanu kao »ni biće, ni nebiće, ni biće-i-nebiće, ni ni-biće-ni-nebiće«. Nirvana je pobjeda nad tri glavna okova (mržnja, strast, glupost), a prema Budi najvažnije je oslobođenje od patnje. Različite budističke škole različito shvaćaju nirvanu, neki ju suprotstavljaju saṃsāri, drugi s njom poistovjećuju, ili izjednačuju s prazninom (śūnyatā). U načelu većina škola razlikuje nirvanu za života i nirvanu nakon smrti.
