ništa (nebitak, nebitkujuće), u filozofiji, suprotnost bitku, čista i potpuna lišenost svakoga egzistencijalnoga obilježja (ne-hillum). Kao suprotnost bitku ništa »nije« (Parmenid), tj. ono ne može biti predmetom mišljenja: budući da je sve ispunjeno bitkom, jer nebitak nije, mišljenje može misliti samo bitak (identitet bitka i mišljenja). Dok apsolutno ili negativno ništa u potpunosti poriče zbiljnost i mogućnost bitka, relativno ili pozitivno ništa poriče samo njegovu zbiljnost, ali ne i mogućnost. U tom drugom smislu treba se razumjeti i Božje stvaranje svijeta iz ništa. U Hegelovoj se filozofiji bitak posreduje s ništa na način uspostavljanja identiteta identiteta i ne-identiteta, tj. bitak kao »čisti bitak« nije – logički gledano – ništa drugo nego ništa, tj. potpuna lišenost svake odredbe. U nihilizmu A. Schopenhauera čovjekova je egzistencija bitno određena njegovim mističnim odnosom prema ništa, a kod F. Nietzschea »volja za ništa« izraz je one vrste dekadencije koja u kršćanstvu kao platonizmu za narod dobiva prevlast nad voljom za životom, tj. u ime predodžbe o onom nadosjetilnome niječe se i odbacuje neposredni život. Razmatrajući pitanje o smislu bitka uopće, M. Heidegger u svojim ranim spisima dovodi ništa u vezu s bitkom-pri-smrti i strahom: bitak bića ozbiljuje se pri svijesti o vlastitoj konačnosti, iz čega se onda izravno iskušava i sam smisao bitka. Ozbiljenje bitka bića događa se kao »ništenje ništa«. U kasnijim se spisima ništenje ništa više ne iskušava iz straha, nego postaje potvrdom našega navlastitoga bitka-u-svijetu.
