novolatinski, u lingvistici i filologiji, naziv za oblik latinskoga jezika koji se upotrebljava od renesanse do danas (neki povjesničari jezika i renesansni latinski nazivaju novolatinskim). Dok je na početku novolatinskoga razdoblja, oko 1600., latinski još bio temeljem sveukupne humanističke naobrazbe i gotovo jedinim jezikom znanosti u europskoj kulturi, tijekom posljednjih četiristo godina latinski je jezik neprekidno gubio na utjecaju i zastupljenosti u javnoj komunikaciji. Pa ipak, na novolatinskome su već u XVII. i ranom XVIII. st. bila sastavljana klasična djela filozofije (npr. djela G. W. Leibniza) i prirodnih znanosti (npr. Matematički principi filozofije prirode I. Newtona, a kod nas djela R. Boškovića). U nekim se strukama pretežita upotreba latinskoga održala do kraja XIX. st., npr. u katoličkoj teologiji i klasičnoj filologiji. U Hrvatskoj se latinski u javnoj upotrebi održao dulje nego u drugim europskim zemljama, čak do polovice XIX. st.; kao službeni jezik zamijenjen je hrvatskim tek 1847. Katolička je crkva latinski zadržala kao jezik bogoslužja, te kao službeni jezik Vatikana, ali nakon Drugoga vatikanskoga koncila sredinom XX. st. govorni, narodni jezici zamjenjuju latinski i u crkvenoj upotrebi.
Gramatika i rječnik novolatinskoga u najvećoj se mjeri oslanjaju na klasične uzore, u osnovi na jezik autorâ druge polovice I. st. pr. Kr. Za potrebe znanosti skovane su, međutim, i mnoge nove riječi, npr. u Linnéovoj latinskoj nomenklaturi biljnih i životinjskih vrsta, koja se i danas koristi u biologiji. Upotrebu novolatinskoga kao govornoga jezika u međunarodnoj komunikaciji u priličnoj je mjeri otežalo to što su se u različitim europskim zemljama udomaćili različiti izgovori; tako se, primjerice, u Italiji latinsko c ispred e i i tradicionalno izgovara kao č, a u Hrvatskoj kao c. Umjesto različitih tradicionalnih izgovora danas mnogi filolozi zastupaju povratak klasičnomu izgovoru (barem pri čitanju antičkih tekstova). Prema njemu se, primjerice, c izgovara kao k u svim okolinama, te se riječ centum »stotinu« umjesto tradicionalno [ce'ntum] izgovara klasično [ke'ntum]. Brigu o kulturi latinskoga jezika i obogaćivanju latinskoga rječnika riječima za nove pojmove danas vode mnoge međunarodne i nacionalne udruge klasičnih filologa, a na latinskom jeziku još uvijek se povremeno objavljuju knjige, održavaju se znanstveni skupovi, a u Njemačkoj i Finskoj postoje i radiopostaje s povremenim programom na latinskome. U talijanskoj lingvističkoj terminologiji nazivom novolatinski jezici (lingue neolatine) označuju se romanski jezici.
