TRAŽI DALJE:
STRUKE:

novoplatonizam

novoplatonizam (novo- + platonizam), religiozno-filozofska škola koja je djelovala od III. do VI. st., najprije u Aleksandriji i Rimu, zatim u Siriji i Ateni; posljednja značajna filozofska škola u antičkom svijetu. Novoplatonizam je nastojao sintetizirati glavne smjerove grčke filozofije, uzimajući za osnovu religiozno protumačeni platonizam. Njegova su glavna obilježja idealizam, misticizam i asketizam. Smatra se da je novoplatonizam osnovao Amonije Saka (oko 175–242), ali je njegov pravi osnivač Plotin (204–269), najveći mislilac te epohe. Prema novoplatoničarima sve što je iz Boga proizašlo teži da se vrati Bogu kao najvišemu dobru. Taj cilj čovječja duša ne može postići spoznajom ili razumom, jer je Jedno iznad Uma i idejâ, već samo neposrednim spajanjem s božanstvom u ekstazi. U tom se smislu novoplatonizam može označiti kao izvor kasnije mistike, uključujući i kršćansku mistiku. Škola je prestala djelovati 529., kada je Justinijan zatvorio sve filozofske škole u Ateni. Bio je to ujedno kraj antičke epohe u razvoju filozofije. – Novoplatonizam ima mnogo sličnosti s kršćanstvom, osobito u pogledu etičkih propisa i askeze, a njegov je utjecaj posebice vidljiv kod Aurelija Augustina. U novije doba određene sličnosti s novoplatonizmom pokazuju filozofije F. W. J. Schellinga i H. Bergsona. Katkada se nazivaju novoplatonistima i neki talijanski humanisti iz doba renesanse i filozofi tzv. cambridgeske škole iz XVII. st. Novoplatonističke ideje zastupaju i neki hrvatski pisci iz XVI. i XVII. st., npr. N. V. Gučetić i F. Petrić.

Citiranje:
novoplatonizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 12. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44316>.