struka(e): kazalište | film
Nučić, Hinko
hrvatski i slovenski glumac, redatelj i kazališni pedagog
Rođen(a): Ljubljana, 20. IV. 1883.
Umr(la)o: Zagreb, 21. V. 1970.
ilustracija
NUČIĆ, Hinko

Nučić, Hinko (pravo prezime Nučič), hrvatski i slovenski glumac, redatelj i kazališni pedagog (Ljubljana, 20. IV. 1883Zagreb, 21. V. 1970). Karijeru je započeo 1899. u Ljubljani, gdje je 1900–12. glumac, redatelj i voditelj dramske škole u Slovenskom narodnom gledališču, a debitira i kao dramski pisac (Antonio Gleđević, poslije prerađena kao Svitanje; Ubojice, koju je zabranila cenzura; Orkan). Od 1912. do umirovljenja 1952. djelovao je kao prvak Drame i redatelj u HNK-u u Zagrebu, osim 1918–21. kada je angažiran u Sloveniji, prvo 1918–19. kao ravnatelj Drame, kazališni pedagog, redatelj i glumac u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani, a potom 1919–21. kao ravnatelj Drame, redatelj, glumac i kazališni pedagog u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, kojega je utemeljitelj. Istaknuo se kao tumač dramskih likova sklon realističnoj psihologizaciji (mladi ljubavnici, klasični junaci te karakterne uloge), zapažen u domaćem repertoaru (Siniša u Gričkoj vještici Marije Jurić Zagorke; Lukša u Dubrovačkoj trilogiji Iva Vojnovića; Hadrović u Vučjaku, Lenbach u U agoniji te Silberbrandt u Gospodi Glembajevima Miroslava Krleže; Marko u Bez trećega Milana Begovića), a u stranome u postavama Euripida (Menelaj u Trojankama), Pedra Calderóna de la Barce (Pedro Crespo u Zalamejskom sucu), Luigija Pirandella (Otac u Šest osoba traži autora) te, napose, Henrika Ibsena (Tesman u Heddi Gabler, Werle u Divljoj patki, Helmer u Nori, Begriffenfeldt u Peer Gyntu) i Augusta Strindberga (Kurt u Mrtvačkome plesu I–II). Osobito se istaknuo kao tumač Shakespeareovih likova (Hamlet, Otelo, Clarence u Rikardu III., Antonio u Mletačkom trgovcu). Kao redatelj klasičnoga prosedea poštuje autorske intencije režirajući, u slovenskim kazalištima i u prvome zagrebačkom razdoblju, aktualna naturalistička i simbolistička djela Hermanna Bahra, Antona Pavloviča Čehova, Maksima Gorkoga, Gerharta Hauptmanna, H. Ibsena, Victoriena Sardoua, A. Strindberga, Leva Nikolajeviča Tolstoja, I. Vojnovića, ali i Friedricha Schillera te W. Shakespearea, kao i popularni komički repertoar, a u kasnijem zagrebačkom razdoblju u HNK-u najčešće aktualni hrvatski repertoar (Nikola Bonifačić Rožin, Milivoj Dežman, Miroslav Feldman, M. Jurić Zagorka, Milan Marjanović, Geno Senečić), često za pozornicu tzv. Malog kazališta. I u Sloveniji i u Hrvatskoj posebno se istaknuo režijama slovenskih pisaca (napose Ivana Cankara). Sudjelovao je u nastanku prvih hrvatskih igranih filmova: glumio je u filmu Vragoljanka (Alfred Grünhut, 1918) te režirao film Grička vještica (1920), prema Zagorkinoj adaptaciji vlastita romana (koju je prethodno, 1916., režirao i u HNK-u). Poslije je nastupio u filmovima Fantom Durmitora (Hans Natge, 1933) i Lisinski (Oktavijan Miletić, 1944). Predavao je u Državnoj glumačkoj školi i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prevodio dramska djela s njemačkoga i slovenskoga na hrvatski te s hrvatskoga na slovenski (I. Vojnović), a autobiografske je zapise objavio, na slovenskome, u knjizi Glumčeva kronika (Igralčeva kronika, I–III, 1960–64). U više od 50 godina profesionalnoga rada Nučićev glumački habitus kretao se od simbolističkog i naturalističkog konteksta početka XX. st., s osloncem u klasičnom shvaćanju psihologizacije i realizma u gradnji likova romantičarske pojavnosti, do kasne, akademske forme, a režijski obzor bio mu je određen funkcionalnošću teksta i glume u cjelini predstave; pritom sam broj uloga i režija (više od 70 samo u HNK-u), na dvama jezicima, otežava sagledavanje njegova opusa i često je znao prouzročiti sasvim oprečne ocjene.

Citiranje:

Nučić, Hinko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/nucic-hinko>.