struka(e): |

oponašanje (imitacija).

1. Izvođenje kretnji koje je prije toga izvela neka druga osoba, izgovaranje riječi ili općenito ponavljanje ponašanja neke druge osobe. Osoba čije se ponašanje oponaša (imitira) naziva se modelom, a sam proces oponašanja smatra se vrstom učenja koje je brže i ekonomičnije od učenja uz pokušaje i pogrješke. Oponašanjem se osoba često poistovjećuje sa svojim modelom, npr. dijete s roditeljem ili učenik s nastavnikom. Oponašanje može biti i oblik ismijavanja ili kritike onih koje se oponaša, ali je u nj tada najčešće uključen i element iskrivljavanja ili pretjeranoga naglašavanja izgleda ili svojstava osobe koju se oponaša.

2. Jedan od dvaju ključnih aspekata pojma mimeze (uz prikazivanje ili predočavanje). Tumačenje mimeze kao oponašanja vezuje se uz Platona, koji je u spisu Država postavio spoznajne, estetičke, političke i etičke parametre višestoljetne rasprave. Njegovo se naučavanje zasniva na analizi drame, koja gledatelju omogućuje poistovjećivanje s glumcem i time ga izlaže riziku manipulacije. Opasnost od obmane pojačava to što umjetnički svijet oponašanjem stvarnoga svijeta krivotvori metafizički poredak ideja. Oslobađajući pojam oponašanja Platonove optužbe, potonji su mislioci upravo u tim navodno iracionalnim trenutcima obuzetosti umjetničkim svijetom prepoznali spoznajni i etički potencijal umjetnosti te mogućnost njezine estetske autonomije. Već je prvi kritičar, Aristotel, isticao produktivno-prikazivački aspekt mimeze tvrdeći da recipijent naposljetku primjenjuje logičke zakone na ono što ga u umjetnosti prvotno zaprepašćuje. Novija pak teorija ide i dalje potpuno odbijajući podrediti oponašanje logici. Tako je, prema njemačkom filozofu T. W. Adornu (Estetička teorija, 1970), oponašanje upravo način prevladavanja spoznajnih ograničenja. Njemački kritičar W. Benjamin razradio je pak mimikrijsku dimenziju pojma premještajući naglasak oponašanja s odnosa subjekta prema objektu na odnos između subjekata. Čovjekova sklonost prema sličnostima, tvrdi Benjamin (O mimetičkoj sposobnosti, 1933), proizlazi iz njegove iskonske težnje da se ponaša kao netko drugi. Zato, prema suvremenim tumačenjima, oponašanje ne može biti puko uporište spoznajnim zakonitostima ili njihova neuspjela izvedenica. Njegova se kreativna mimikrijska odrednica posebno razrađuje u suvremenoj feminističkoj (J. Butler), postkolonijalnoj (H. Bhabha) i antropološkoj (M. Taussig) teoriji.

Citiranje:

oponašanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/oponasanje>.