Orbini, Mavro, hrvatski povjesničar (Dubrovnik, polovica XVI. st. – Dubrovnik, 1611). Po ocu je bio podrijetlom iz ugledne obitelji Orbini, a po majci iz obitelji Flori. U mladosti se zaredio i pristupio benediktinskomu samostanu na otoku Mljetu. Poslije je neko vrijeme boravio u samostanu u Stonu, a zatim je bio opat benediktinskoga samostana u Baču u Kaločkoj nadbiskupiji. God. 1606. u službi dubrovačke vlade boravio je na papinskom dvoru u Rimu. Od 1607. do 1609. obnašao je dužnost priora samostana sv. Andrije na istoimenom otoku na području Dubrovačke Republike, a 1610. postao je župnikom crkve sv. Antuna u Stonu Malom, odakle je na prijedlog dubrovačkoga Maloga vijeća bio prognan. Ubrzo nakon toga je umro. U historiografiji je ostao zapamćen po djelu Kraljevstvo Slavena (Il Regno degli Slavi), objavljenome u Pesaru 1601., zahvaljujući kojemu se smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih panslavista. U njegovu pisanju koristio se arhivskom građom iz knjižnice knezova Urbini i obitelji Bobaljević, djelima nekih danas manje poznatih pisaca, kao i usmenom predajom. U prvom dijelu knjige govori o podrijetlu Slavena, njihovoj povijesti i prihvaćanju kršćanstva, kao i o raširenosti slavenskog jezika. Osobitu pozornost posvetio je prošlosti Dubrovnika i uglednim pojedincima toga grada, kao i slavenskim narodima u dubrovačkom zaleđu. U drugom dijelu knjige donio je talijanski prijevod Ljetopisa popa Dukljanina, nastao na temelju danas izgubljena rukopisa, koji je tek tada postao dostupan široj javnosti. U trećem dijelu knjige, zamišljenome kao nastavak Ljetopisa, zapisao je povijest srednjovjekovne Srbije, Bosne, Hrvatske i Bugarske do 1363. godine. Nakon njegova objavljivanja, a zbog pozivanja na heretičke pisce te na srpske i bugarske shizmatike, djelo Il Regno degli Slavi je 1603. u Rimu bilo stavljeno na Index librorum prohibitorum. Poslije je, unatoč Orbinijevu nekritičkomu pristupu izvorima i nepouzdanosti podataka, znatno utjecalo na dubrovačku (J. Lukarević, I. M. Gundulić) i cjelokupnu hrvatsku historiografiju (J. Kavanjin, A. Kačić Miošić, P. Ritter Vitezović, J. Ratkaj). God. 1680. svjetskoj ga je historiografiji predstavio francuski bizantolog Ch. Du Cange, a izdanje koje je u Petrogradu 1722. priredio Sava Vladislavić utjecalo je i na bugarsku historiografiju XVIII. st. (Paisij Hilandarski).
