struka(e):

pandektno pravo (njemački Pandektenrecht, prema kasnolatinskom Pandectae: Pandekte, od grčkog πανδέϰτης: koji sve sadrži u sebi), u širem smislu, naziv za opće pravo (ius commune) koje je vrijedilo u gotovo cijeloj Europi u srednjovjekovnom i ranome modernom razdoblju. Naziv potječe od znamenite Justinijanove zbirke pravničkoga rim. prava Digesta seu Pandectae (→ corpus iuris civilis), kao jednog od temeljnih izvora općega prava. U užem smislu, pandektno pravo naziv je za recipirano rimsko pravo prilagođeno njem. pravnoj praksi, počevši od XVII. st. (usus modernus pandectarum: moderna primjena Pandekata). Polazeći od toga pravnoga sustava te naučavanja njem. historijske pravne škole, posebice F. K. von Savignyja, u njemačkim se zemljama od sred. XIX. st. razvila sistematsko-dogmatska škola proučavanja rim. prava, u prvom redu Justinijanovih Pandekata, u svrhu oblikovanja, detaljne razradbe i primjene suvremenoga privatnopravnoga sustava na temelju rim. pravnih vrela (Heutiges römisches Recht: današnje rimsko pravo) kao važećeg općega njem. privatnoga prava. Ta je škola s vremenom dobila naziv pandektistika (Pandektistik), a na taj način osuvremenjen rim. pravni sustav nazvan je pandektno pravo (Pandektenrecht). Naučavanja njem. pandektističke škole utjecala su na zakonodavstvo, doktrinu i praksu privatnoga prava u gotovo svim eur. zemljama u drugoj pol. XIX. i u XX. st. te su i danas u temeljima opće eur. privatnopravne dogmatike. Polazeći od te spoznaje, danas se na eur. razini iznova razvija povijesno-komparativna pravna škola, koja zastupa mišljenje da bi rimska pravna tradicija sa svojim načelima, institutima i konkretnim rješenjima trebala biti temelj budućeg eur. privatnoga prava, a koja se često naziva neopandektistika (gl. predstavnik: R. Zimmermann).

Citiranje:

pandektno pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pandektno-pravo>.