TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Papić, Krsto

ilustracija
PAPIĆ, Krsto
ilustracija1ilustracija2

Papić, Krsto, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Vuči Do, Crna Gora, 7. XII. 1933Zagreb, 7. II. 2013). Odrastao u Vojvodini na obiteljskom imanju kraj Sente, za II. svjetskog rata živi u Sarajevu, a od 1953. studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1966. diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. U kinematografiji djeluje od 1956., isprva kao asistent pa pomoćnik režije (među ostalima i Fedoru Hanžekoviću i Veljku Bulajiću). Debitiravši socijalnopsihološkom pričom Čekati u omnibus-filmu Ključ (1965), velik uspjeh postigao je naturalističkom, političkom dramom iz razdoblja Informbiroa Lisice (1969., Velika zlatna arena za najbolji film i Zlatna arena za režiju na Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli 1970), prikazanom u programu Quinzaine des réalisateurs na Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu 1970), prema mnogim anketama kritičara jedan od najuspjelijih hrvatskih filmova. Zanimanje za političku tematiku s izrazito kritičkim opservacijama – što je u SFR Jugoslaviji često izazivalo napade prorežimske kritike – zamjetljivo je i u većini ostalih njegovih cjelovečernjih igranih filmova, neovisno o prikazanom razdoblju, ambijentu ili žanru: novovalnom Iluzija (1967), naturalističkoj adaptaciji drame Ive Brešana Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973., Srebrna arena za režiju na festivalu u Puli), uvrštenoj u glavni program Berlinskoga međunarodnoga filmskog festivala 1974, fantastičnom filmu s elementima horora Izbavitelj (1976), nagrađenoga glavnim nagradama na specijaliziranim festivalima filmske fantastike u Trstu i Portu, biografskom filmu Tajna Nikole Tesle (1980., Velika srebrna arena), političkoj drami Život sa stricem (1988., Velika zlatna arena za najbolji film i nagrada publike u Puli; nagrada kritike FIPRESCI na Festivalu svjetskog filma u Montrealu; nominacija za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku), nastaloj prema romanu Ivana Aralice Okvir za mržnju, političkoj melodrami Priča iz Hrvatske (1992., Zlatna arena za režiju i nagrada publike u Puli), komičnom filmu ceste Kad mrtvi zapjevaju (1998., Velika zlatna arena i nagrada publike u Puli), kao i u posljednjim dvama političkim trilerima Infekcija (2003) i Cvjetni trg (2012); potonja su četiri filma nastala u scenarističkoj suradnji s Matom Matišićem. Ujedno jedan od najdarovitijih dokumentarista u našoj kinematografiji, Papić je, koristeći se najčešće metodom filma istine, u ciklusu međunarodno zapaženih dokumentarnih filmova, nagrađivanih na specijaliziranim festivalima u Beogradu i Oberhausenu (Halo München, 1968; Kad te moja čakija ubode, Čvor, oba 1969; Nek se čuje i naš glas, 1971; Mala seoska priredba, Specijalni vlakovi, oba 1972), iznimnim darom zapažanja kritički obradio niz akutnih društvenih problema – siromaštvo, nezaposlenost, emigraciju, zaostalost, a u kontekstu socijalističkog društva koje je prolazilo ubrzanu etapu modernizacije i urbanizacije. Ostali značajniji dokumentarni filmovi: Charter let br... (1975), Nezaposlena žena s djecom (1986). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2006).

Citiranje:
Papić, Krsto. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 13. 8. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46530>.