struka(e):

papirus (lat. papyrus < grč. πάπυρος), pisaći materijal u antičkim civilizacijama Bliskog istoka i Sredozemlja te u ranim stoljećima srednjega vijeka u Europi. Pravio se od srčike močvarne biljke papirus (Cyperus papyrus), koja je rasla u Donjem Egiptu. Po opisu Plinija Starijega (Prirodoslovlje, XIII), srčika stabljike, i to onoga njezina dijela koji se nalazio pod vodom, rezala se u tanke listove koji su se slagali jedan uz drugi, a potom se preko toga prvoga slagao poprečno drugi sloj. Uzdužni listovi bili su dugački oko 1 m, a poprečni 20 do 30 cm. Tako dobiveni list čvrsto se prešao. Na nj su se lijepili drugi listovi pa se dobivala vrpca dugačka nekoliko metara. Površina lista potom se glačala i sušila, i tada je papirus bio spreman za uporabu. Na papirusu se pisalo pisaljkom od zašiljene trstike (kalamus) crnom i crvenom bojom. Knjiga od papirusa imala je oblik svitka (grčki τόμος, latinski volumen) i na njoj se najčešće pisalo samo na unutrašnjoj strani vrpce, i to u stupcima (latinski paginae) napisanima okomito u odnosu na duljinu svitka.

U samom Egiptu papirus se koristio u doba faraonskih dinastija. Izvozio se u grčke zemlje, a potom i u Rim, te u sve druge zemlje Sredozemlja. Za pisanje grčkih tekstova u Egiptu se papirus koristio sve do VIII. st., a Arapi su ga koristili i do X. st. U nekim europskim zemljama (npr. u Rimskoj kuriji) koristio se do XI. st. Istisnuo ga je iz uporabe trajniji pergament, a u arapskom svijetu sve veća proizvodnja papira. Sačuvalo se mnogo knjiga i isprava od papirusa, i to u Egiptu (vrlo rijetko i u drugim zemljama). Znanost koja se bavi čitanjem, datiranjem, interpretacijom i sadržajem papirusnih svitaka zove se papirologija.

Citiranje:

papirus. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/46544>.