TRAŽI DALJE:
STRUKE:

austroslavizam

austroslavizam, politički program koji opstanak cjelovite Habsburške Monarhije gaji kao interes Slavena koji u njoj prebivaju. Austroslavisti ističu potrebu očuvanja Monarhije, naglašavaju mnogobrojnost Slavena u njoj i zalažu se za slavensku suradnju, a od 1848. zahtijevaju temeljit preustroj Monarhije u federativnu državu slobodnih i ravnopravnih naroda.

Začetnikom austroslavizma drži se češki grof Leo von Thun und Hohenstein, koji je 1842. ustvrdio da je obrana od moćnih susjeda spona koja drži Monarhiju, ali njezin daljnji opstanak mogu jamčiti samo poštovanje individualnosti svakoga naroda i jezična ravnopravnost. Njegove poglede razradio je (1846) češki liberal K. Havlíček Borovský, koji je tvrdio da nema sveslavenskoga jedinstva, nego da jedino između južnih Slavena i Čeha postoji iskrena simpatija, a Habsburška je Monarhija najbolje jamstvo njihova opstanka. Češki povjesničar F. Palacký upozorio je da na europskom jugoistoku žive mali narodi kojima prijete veliki susjedi: Rusija i Njemačka. Budući da se sami ne mogu obraniti, moraju biti dijelom državnog saveza različitih naroda, kojemu je žila kucavica Dunav. Saziv Frankfurtskoga parlamenta potaknuo je pak ideju o sazivu Slavenskoga kongresa u Pragu.

U Hrvata se austroslavizam pojavio 1848. Prijelaz od ugarskog konstitucionalizma prema austroslavističkoj politici započeo je potkraj travnja, a sazrio u lipnju 1848. Austroslavistički značaj službene hrvatske politike jasno je izražen na Hrvatskom saboru koji je započeo zasjedati 5. VI. 1848. Ognjeslav Utješinović Ostrožinski objavio je u Slavenskom jugu 27. X – 5. XI. 1848. nacrt za federalizaciju Monarhije (Osnova za savezno preporodjenje cesarovine austrijske po načelu ustavne slobode i narodne nravstvene jednakosti), u kojem piše o 10 nacija u Monarhiji (u izdanju od 1861. o sedam) i dosljedno provodi organizaciju vlasti na nac. i središnjoj razini.

Poput čeških, i hrvatski su liberali bili uvjereni da će upravo austroslavističkom politikom federalizacije Monarhije potaknuti sveukupnu modernizaciju Hrvatske. Izraziti pobornici austroslavizma u Hrvatskoj bili su okupljeni oko novina Slavenski jug i udruge Slavenska lipa. Uzdali su se u Austrijski parlament, koji je nakon izbijanja Listopadske revolucije 1848. u Beču zasjedao u Kromĕřížu, gdje je pododbor ustavnog odbora pripremao nacrte za preustroj Monarhije. Objava oktroiranog ustava 4. III. 1849. i raspuštanje Parlamenta značili su kraj federalističkih nada. Nakon obnove ustavnosti 1860., Narodna stranka nadala se federalizaciji Monarhije do revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. pa ju je odbijala priznati, uzdajući se, među ostalim, u otpor Čeha dualizmu. Nakon neuspjeha ministra predsjednika K. Hohenwarta da se nagodi s Česima i njegove ostavke 1871., svjesni da će dualizam opstati, narodnjaci su postupno mijenjali politiku. Zato od 1870-ih austroslavizam gubi na značenju. U hrvatskoj će politici austroslavističke ideje opet zaživjeti sa Stjepanom Radićem, koji se u raspravi Slovenská politika v Habsburské Monarchii (Prag, 1902; hrvatski prijevod: Slavenska politika u Habsburškoj monarhiji, Hrvatska misao, 1905–06) zalagao za »Podunavsku federaciju država i naroda«, koju je držao interesom hrvatskog naroda. Sastojala bi se od 5 državnih cjelina (češke, galicijske, ugarske, hrvatske i njemačke). Svaka od njih imala bi autonoman djelokrug, a zajedničkima bi bili poslovi potrebni za održanje zajedničkoga državnog okvira.

Na prijelazu stoljeća austroslavističke koncepcije izgubile su na važnosti, napose zbog pojave neoslavizma.

Citiranje:
austroslavizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 23. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4695>.