TRAŽI DALJE:
STRUKE:

patrologija

patrologija (grč. πατήρ, genitiv πατρός: otac + -logija), proučavanje povijesti antičke kršćanske književnosti. Za razliku od patristike, koja proučava teološke ideje i naučavanje starokršćanskih pisaca, patrologija proučava život i djelo tih pisaca. Zbog važnosti predaje u kršćanstvu, patrologija je jedna od glavnih pomoćnih disciplina povijesne i spekulativne teologije. Začetnikom se smatra Euzebije iz Cezareje svojom Crkvenom poviješću (IV. st.), a naziv potječe od Johanna Gerharda (Patrologia, 1653). Važan prilog patrologiji dao je sv. Jeronim djelom O znamenitim muževima (IV. st.), u kojem je opisao 135 starokršćanskih pisaca. Njegovo su djelo nastavili Genadije iz Marseillea (V–VI. st.), Izidor Seviljski i Ildefons Toledski (VII. st.), a u IX. st. Focije je u svojem djelu Biblioteka naveo 280 pisaca i djela. Od početka novovjekovlja procvat patrologije označio je Erazmo Roterdamski, potom R. Bellarmino djelom O crkvenim piscima (De scriptoribus ecclesiasticis, 1613), a na prijelazu iz XVII. u XVIII. st. pojavila su se prva velika izdanja patrističkih djela (S. L. de Tillemont, R. Ceilier). J. P. Migne objavio je najpotpuniju zbirku patrističkih djela, koja se sastoji od latinske serije (Patrologia latina) u 218 sv. (1844–55) i grčke serije (Patrologia graeca) u 166 sv. (1857–66). Nakon toga objavljene su i druge, manje zbirke s nakanom da donesu kritička izdanja tekstova (npr. Corpus scriptorum ecclesiasticorum latinorum, od 1866; Corpus Christianorum, od 1954; Sources chrétiennes, od 1941., i dr.), a mnogi patrolozi novoga doba objavljuju patrističke studije i izdanja (Adolf von Harnack i dr.); od hrvatskih su najznačajniji T. Šagi-Bunić (Povijest kršćanske literature, 1976) i M. Mandac, koji je preveo i opširnim uvodnim studijama popratio više djela starokršćanskih pisaca.

Citiranje:
patrologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47032>.