plamenobacač, oružje koje uz pomoć stlačenoga plina izbacuje plameni mlaz zapaljive tvari; također bacač plamena. Namijenjeno je za onesposobljivanje ljudi te uništavanje opreme i objekata. Sastoji se od jednog ili više spremnika za gorivo (smjesa nafte i benzina, napalm), spremnika sa stlačenim plinom (zrakom, ugljikovim dioksidom, dušikom), elastične cijevi, te mlaznice s ventilom i uređajem za paljenje mlaza. Može biti prijenosni plamenobacač (leđni ili ručni), kojemu je domet do 40 m i s gorivom dostatnim za 10 s neprekidna plamena mlaza, ili prijevozni plamenobacač na tenku ili specijalnom vozilu, kojemu je domet do 100 metara i s gorivom za 60 s mlaza. Obično se umjesto jednoga neprekidnog mlaza koristi više kratkih mlazova, kojima se u napadu pale zapreke, uništava unutrašnjost bunkera, rovova i zgrada, a u obrani odbijaju nasrtaji. Prvi je plamenobacač razvijen poč. XX. st. u Njemačkoj, ubrzo je uveden u naoružanje, a prvi je put upotrijebljen 1915. Svi potonji plamenobacači imali su sličnu konstrukciju, a razlikovali su se po načinu prijenosa, dometu, trajanju mlaza i vrsti goriva. Primjenom napalma postali su moćno oružje u napadu na neprijateljske položaje i objekte, kao npr. u II. svj. ratu pri napadima na jap. vojnike u zaklonima izrađenima od kokosova drva. Ipak, zbog razmjerno malena dometa, kratka djelovanja s jednim punjenjem goriva, te opasnosti od nesreća pri rukovanju, danas je ugl. zamijenjen drugim oružjima.
